Dezertiranje s marša marioneta

Otpuhuo sam još jedan dim Sobrania da bih si prizemno predočio kako su nestali moji snovi. Oduvijek sam želio živjeti kao da nemam izbora. Voilà.

Igra na sigurno, knjige i kulturni pozdravi, osmjesi, verbalni fejk orgazmi i kravata na pruge, spor - ali siguran put prema usiljenim osmjesima i Ličnostima koje ne vole alkohol jer se boje što će postati jednom kad prestanu biti to što mukom žele biti, genetski koordinirani umovi od malena spremni za hrabro koračanje uhodanim stazama i nepresušni izvori ružićaste paučine u kutu prekrasne krletke s pogledom na Central Park i tri raskopčana gumba na pomalo izgužvanoj košulji samozvanog pisca s uvježbanim britanskim naglaskom koji sjedi na klupici, kroz zadah precijenjenog Macallana od večeri prije zippom pali već spomenutu crnu cigaretu zlatnog filtera pa sprema porok u džep sakoa i zatvara oči na miholjskom suncu.

Život je mandat prepredenog balkanskog političara. Presijava se na svjetlu, miriše na galop lipicanera kroz istarske vinograde i tople bakine piroške sa sirom uz merlot barique. Spajam nespojivo i to mi savršeno odgovara. No i besplatna uživanja dođu na naplatu, a sreća je u bruto iznosu. Malo meni, malo tebi. Kako zaboraviti zalazak sunca s Traleeja? I to njegovo utapanje u Atlantiku uz nečujan zvuk kvinteta violina koji navodno čuju samo rijetki kojima je ocean uzeo one koje su voljeli, lažu nas.

Život se dogodi. Bog mi je najdraža bajka, a ja sam njemu najdraža greška. Zamišljam se na raznim mjestima u raznim ulogama tražeći dom, lažući sebe da znam što volim, znam što trebam, znam što hoću. Ne vjerujte svemu što mislite. A sad sam možda slobodan, izgubljen... lijepo je biti nigdje i ne znati kuda, svaki put čini se pravim. Tuđe knjige nisu me daleko dovele, možda je vrijeme da se primim svojih.

Svatko ima svoj ključ, ja sam hedonist. Otključat će me stih Bukowskog ili Mike Antića, irski viski, dobar rif Boxer Rebelliona, siluete dima na propuhu i pogled njezina dva čokoladna oka s vrata terase. Jebeš sve. Novac je samo broj, a uspjeh tek zavist na pasivnoj strani uzdaha. Volim krasti trenutke dugim rečenicama i fotoaparatom, od tamo sam otišao gubeći se kalupima krutih i zatvorenih mozgova i vjerujući da pripadam gdje su me prihvatili, ali gdje mi nije mjesto. Gledam sebe kroz vrata koja sam slučajno otvorio i prolaze me trnci velikih odluka.

Greške su preteške riječi za dvadesete.