Vas mogu jedino psovati, za vama nitko neće žaliti, niti
vam stihove kovati… tako reče Đorđe Veliki u jednom od svojih, kako ih je na
gotovo zabranjenom koncertu u Beogradskom Sava centru 1997. godine nazvao,
normalnih političkih songova. Opleo se naš, vaš i njihov Đole u svojoj
karijeri raznih protuha koje su nesretne majke rodile ni ne sanjajući da će
njihovi sinovi odlikaši, ali i oni malo manje odlikaši, razni vozači, partijci
i kavansko-kafanski svemrsci, jednoga dana povlačiti granice braneći i braneći
etničke vitrine zemljom krvi i meda kako su ove naše brdovite predjele, a biti
brdovit nije samo geografska nego i intelektualna kategorija, nazvali preci i potomci
aktualne bradate zvijezde koja nam se vraća s ljetom ili jeseni na domaću
filijalu Radio Television Luxemburg.
No, uvijek je njegov pacifizam i antinacionalizam bio samo plod jednog gotovo savršenog sustava kolektivnog jednoumlja, zvjezdanih parola i pučke mantre o bratstvu i jedinstvu. Možda ga je zato i pogodilo, možda se osjeća glupo kada se okrene preko ramena u šezdesetikoju, kup Maršala, Dinamov europski trofej, proletere, radne akcije i prekrasnu bajkovitost mira i prosperiteta oblikovanu omekšalim komunističkim aparatom i donacijama lijevih i desnih kako Brozova država ne bi skrenula ni lijevo ni desno, već ostala tamo negdje, nigdje, a zapravo baš tamo gdje je najbolje.
Masa je plakala, a desetljećima prije smrti Maršala, Gustav Le Bon opisao je u načelnim crtama kako će umrijeti i Maršalova država. Nitko nama mržnju nije nametnuo. Tko nas bre zavadi?
Mi sami. Bre. Umakali su prste u južnoslavenski ćušpajz mnogi, ali nije CIA pokosila Vukovar kao mladu pšenicu, nit su KGB-ovci odveli obitelj Zec na Medvednicu posljednji put. Ipak, ovo nije pamflet o uzrocima rata, o tome tko je mijenjao ustave, tko se bunio, tko je bio za, a tko protiv, ovo je priča za naprijed. Ovo je apel za sutra, motiviran mojom neopisivom željom da provedem dan sunčajući se na čamcu usred Dunava, ni lijevo ni desno, u miru.
Na toj ogromnoj rijeci koja stoljećima kupi svojim rukavcima i pritocima sva zla koja uspijevamo stvoriti i tiho ih sve odnosi prema Crnome moru, na toj mirnoj vodi usnuo bih u ekstazu slobode izgovorene riječi u kojoj ne bih bio ustaša kad bih rekao da se jako dobro zna tko je bacao cvijeće na tenkove i tko je koga napao, a ne bih bio ni četnik kad bih neke naše heroje ovjekovječio zločinačkim interludijem.
Volio bih dovesti milijune na svoju malu barku na nekad,
kaže valcer, schöne und blaue rijeci, i zakoračiti naprijed. Ne moramo se razumjeti,
ali razumijemo se. Redovito ćemo pretrpavati travnje, studene, holandije,
fudbale i slične crne ovce koje se stadom ističu, ali mir se na oba (četiri)
jezika kaže mir. Ne moramo se slagati, ali slažemo se. Prešutjet ćemo Vukovar i
Oluju, Kraljevinu Jugoslaviju i NDH, ali zagrcnut ćemo se od smijeha ismijavajući
filmove, čudeći se kako se kod nas sluša njihova, a kod njih naša glazba,
trubeći o politici i u kutu uma razmišljajući što nam je sve to trebalo.
(slika: lega-lega.com)
E trebalo nam je da naučimo. Da naučimo da je laž kratkog
vijeka, da je poput brane koja zadržava našu beskrajnu ljubav prema zemlji i
narodu koja, kad pukne, nanosi štetu puno veću nego što bi nanijela da je
polako tekla. A taj izvor ne možemo zatvoriti, niti smijemo, ne kaže/laže se uzalud da u ljubavi i ratu nema pravila. Da je mržnja zlo koje čuči u nama
i koje svako malo izvire, ali ne smijemo mu se prepustiti. Da naučimo cijeniti
mir i slobodu, barem u tom romantičarskom, srednjovjekovnom obliku, jer tek
poslije njega možemo iskočiti iz iluzije slobode vezene čvrstim nitima
financijskih mastermindova. Eh, zakopavam se sve dublje u temu bez kraja. Trebalo
nam je da naučimo da su dani ponosa i slave oni koje ćemo ponosno slaviti, ali
koje ne želimo opet proživjeti, kakve greške ne smijemo ponoviti.
Jesmo li naučili? Bojim se da je to pitanje na koje mora
odgovoriti moja generacija. A ne bojim se zbog nas, bojim se zbog generacije
poslije nas. Bojim se da mi ipak nismo naučili. Da razum još uvijek zazire od naših prostora.
Nema komentara:
Objavi komentar