Vladali su nama bizantski polubogovi, ugarski kraljevi i carevi Habsburški, srpski prinčevi, nacistički poglavnici, komunistički i postkomunistički maršali, ali nitko nije nama vladao kao što vladamo mi. Kako se dogodilo da smo u jeci o povratku u Europu nakon stotinu godina, koja odzvanja od Markovog trga do predgrađa preko Save i još dalje, sve do grumena zemlje, šaka kamena i kapi mora za koje ni dan danas ne znamo jesu li naše, kako smo se od jednom našli istočnije nego ikada prije?
Kako nam se dogodilo da se budimo i ne peku nas oči od gluposti koja izvire iz tv ekrana, s radija, s internetskih portala, štandova, megafona i prozirnih rečenica? Kako smo bili na korak do Beča, tako savršeno romantičarski idealiziranog u pričama od Franza do Franje da se čini kao da smo stotinama godina živjeli u carskom raju, a dogodilo nam se da u 21. stoljeću graničimo s Bjelorusijom? Ne fizički, naravno, već umno, intelektualno... primitivno.
Kako se dogodilo da narod koji je 500 godina trpio torture osmanlija, kojemu su nametali jezike i zastave i države i promjene za koje nitko nije znao čemu služe, kako se dogodilo da smo postali baš to protiv čega smo stajali? Kako je moguće da narod koji je bio toliko diskriminiran da je veliki Albert Einstein pisao Ligi naroda da nas spase, postao narod koji će Ustavom zagarantirati diskriminaciju?
Kako se događa fašizam, drugi put?
I znam, pretjerujem, ali to je samo zato što volim ovu zemlju i pokušavam naći razloge da ostanem u njoj i poslije fakulteta, pokušavam smoći snage da se potrudim da u mojoj zemlji bude bolje. Ali zašto, kad puk želi drugo? Ako nemaš razloga da ostaneš, to je dovoljan razlog da odeš, što dalje od militantnih klerika, popova koji se hrane mržnjom, mladih zastranjenih fundamentalističkim bajkama, ali ne samo njih, nego i profesionalnih prebirača krvnih zrnaca, magistara iskopavanja, prekopavanja i zakopavanja kostiju i s njima davno sahranjenih ideja, kvazi socijaldemokrata, propovjednika demokracije odraslih u totalitarizmu, propovjednika totalitarizma odraslih u demokraciji, šovinista, nacista, komunista, stranačkih mladeži i stareži, žalibože akademika, sveučilišnih profesora koji gledaju svoja posla kroz dim cigarete u uredu taman dovoljno velikom da cijeli nerad stane u njega, blatnih guma na crnim ministarskim limuzinama, neofeudalaca, jugonostalgičara, Severine, Magazina i Thompsonovog križarskog orgijanja u Čavoglavama, mahanja zastavama i skrivanja istih kad ne treba... ali najviše od svega, daleko od ovog primitivnog naroda.
I čudite se nakon svega što hoćemo zabraniti za vijeke vjekova brak svima koji nisu po ustaljenom srednjovjekovnom kalupu moćne vatikanske organizacije? Zašto? Pa četvrtina Hrvata ne bi u svoju obitelj primila osobu druge rase ili vjere, 60% nas ne bi kupilo proizvod samo zato što je iz Srbije... još uvijek vas čudi? Primitivizam u Hrvatskoj ne šokira, ali rastužuje.
Jer mrziti je lako. Spolna orijentacija i rodni identitet diskriminacijske su osnove kao i vjera. Zamislite da se zabrani državni brak katolicima jer su, eto, katolici? Uostalom, imaju crkveni brak, što će im državni? Ili da zabranimo brak židovima? Hm, zanimljivo... da stavimo posebne klupe na kraj autobusa za Srbe? Zabranimo školovanje Romima? Oduzmemo pravo glasa muslimanima? Zabranimo ženama sveučilišno obrazovanje? Unesemo u Ustav da je sloboda kretanja zajamčena onima s primanjima višim od prosječne plaće? Ajde, kad nas je krenulo. Uz dobru organizaciju i vrle volontere, vjerujem da možemo to učiniti. Dovedimo Hobbesa do apsurda i sklopimo pravi društveni ugovor kojim ćemo prenijeti svoju državu, svoje misli i svoj stav na jednu osobu. Predlažem Papu!
(tekst na slici: "Daleko", Elemental)
Nema komentara:
Objavi komentar