Mom dedi

Dugo nisam šetao sam Zagrebom. Noću. Zimska jakna, stare tenisice i u slušalicama lista iz nekih drugih, a opet ne tako davnih vremena. Prljavci, Tram 11, Arsen Dedić, Jura Stublić, Corto, Agrameri... neprimjetno koračam kroz note i nabasam na rub Heinzelove, kod Radničke. Nabasam na sjećanje.

 

Tamo me nekada deda vodio u mali kafić s provjerenom ekipom, sjeli bismo na terasicu s druge strane, pod brajdu, on bi popio veliko točeno Ožujsko, ja Cocktu bez leda. Još stoji nekad svjetleća reklama za Staro Češko tamo gdje već dugo nema tog kafića, ponekad blatnjavi šoder gdje bi deda parkirao bijelog TAS Golfa sad je asfaltirani parking treće zone za dvije kune po satu, a malo niže niz ulicu, gdje su bile "gradske kuće", gdje sam se kod tete Micike igrao vlakićima kupljenim u Njemačkoj, sada blješti Zagreb Tower.

 

Da, sve se mijenja, a promijenio se i moj deda. Tu je, a kao da nije. I ja sam tu, ali ne znam zna li on to, je li ponosan na mene, jesam li unuk kakvim je želio da postanem? Vrati se, ili dođe, s vremena na vrijeme, kaže starom nek ne zaboravi meni i sestri kupiti one adventske kalendare s čokoladicama za svaki dan do Božića, čokoladicama koje bi uvijek nestale puno prije. Baka mu očisti krušku ubranu u vrtu na Bregu pa se nasmije onako iskreno kao nekad.

 

Nikad moj deda nije bio lak karakter, ali znao se smijati. Vodio bi me na Maksimir, ponijeli bismo podmetače za sjedenje iz legendarne 82., sjeli bi na zapadnu tribinu oronulog stadiona i uživali u majstorijama Viduke, Cvite, Mare i Šokote; čudili bi se onim silnim japanskim novinarima kad je potpisao Kazuyoshi Miura; smijali kad smo uvaljali petaka Partizanu i mrzili bi Newcastle i Temurija Ketsbaiju; a onda bi mi dao da sjednem na prednje sjedalo dok se vozimo prema Folki. Da, deda je volio Dinamo, tu sam bolest naslijedio od njega i nikada neću zaboraviti kad se probudio iz kome i pitao me: Kak smo prošli protiv Osijeka... Zadnja naša tekma bila je na Istoku protiv Salzburga, poraz. Da sam znao da je zadnji put, platio bih dedi pivo.

 

Platio bih to pivo u kojem bi ispili sve igre na Boćarskom, sve šetnje po kvartu, treninge na koje me vodio, sva ona ljeta u Puli, lignje s pomfrijem na godišnjicu braka s bakom, sve polnočke u Majke Božje Lurdske u Zvonimirovoj, kićenje bora, sva moja skrivanja po zgradi Hvatske lutrije, sve sladolede, sve poklone za Božić, Nikulaš, Uskrs i rođendan i sve ono što sam zaboravio, a nisam smio. Nisam imao to pravo. 

 

Volim te, deda. I bil bum skoro fiškal, prvi u familiji, bil buš ponosan na mene, mada znam da si i sad. Znam da me čuješ kad ti povedam i znam kak ti je furt teško kad mi nemreš nikaj reći, sve kužim. 

 

Teško mi je i biram riječi. Hodam svojim gradom utopljenim u maglu i udišem sjećanja. Lijepo mi je sad, sretan sam. Kao kad je deda mogao šetati samnom. Onda je samo bilo malo lakše, bio sam klinac, svijet je bio sunčaniji, nije bilo briga. 

 

Ali nosim se sa svime. Prebolio sam mnoge poraze, naučio da hodam bez mnogih ljudi, ni za koga nisam pustio suzu. Tek mi s vremena na vrijeme fali moj deda onakav kakav je bio nekad. Prije bolnica, lijekova i te odvratne bolesti. Tada obrišem jednu suzu na ulazu u ulicu. Za mog dedu koji je tu... ponekad.

Prerijetko, ako mene nebo išta pita.