Ay Carmela

Baš neprimjereno, sjetio sam se upravo one budimske sobe s balkonom i malko romantičnim pogledom na mađarski parlament. Djelovao je revolucionarno onim vrhovima što iskaču iznad magle, negdje u daljini, negdje preko Dunava, na peštanskoj strani ostarjelog grada. Da, revolucionarno, čak. Uvijek sam se palio na revolucije.

Budimpešta (privatni album)

Pričali smo o svim razlikama koje nas dijele: ona pravoslavka, ja agnostik; njen stari u JNA, moj Zenga; ona s obala mora, ja s obala Save... samo ta čudna, mračna privlačnost revolucionarnih misli bila nam je veza. Ima neka tajna veza... da, ako je ikada ta glupa pjesma imala smisla, to je bilo te zadnje večeri u Budimpešti.

I nije bitno što se onda događalo, razišla se ekipa na sve strane svijeta, dio nas je ostao tamo, tako je najbolje. Najiskrenije. Kad ostaviš dio srca u tuđem gradu, znaš da je vrijedilo.

Sjetio sam se te budimske sobe i revolucionarnog prozora baš ovih dana kada zrak čudno miriše, a zidovi svijeta mistično šute dok prepredeni pasati nose iste stare priče davno nađenih putnika. Razmišljam. Mirišem. Osjećam vrijeme kako mi teče niz obraze. Zaklapam oči. Moj život je miran, tih. Sjetio sam se uje, on je ona legendarna generacija rođena za bestselling biografije: koncerti s početka osamdesetih, Dinamo i gostovanja s kraja, rat, šore... ja nemam te priče. Ja imam svoje isprazne funkcije, relativno dobre ocjene. Imam par priča iz kvarta, neka bježanja od policije, jednu luđačku romansu, neke konferencijske fore, jedno uhićenje, ništa posebno. I bit će nešto od mene, svi to znaju, možda i bolje od mene. Ali nije to to.

Vojnik (drugera.com)

Onaj pogled preko Dunava. Da, crvene zastave i lako pamteće melodije o boljoj budućnosti, moj DNA. Moj strah. Strah da ću se jednog dana probuditi negdje na zapadu, propalih snova i gnjilih ideja o svijetu kojeg neće biti, a moglo je, bio je tako jebeno blizu.

Hoće li itko samnom plakati zbog njega? Kad popijem previše Jamesona s ledom, negdje daleko od te proklete Budimpešte, u Parizu naprimjer. Kad mi se zavrti ovaj odvratni svijet pred očima, hoće li njegovi obrisi urezati mračne tragove u moje korake? U sve što ostaje zamnom. U moje priče i ove sitnice postojanja na blogu. U moje poljupce i osmjehe, u moje šale, u sve što će postati nebitno.

Ne znam. Ne volim Budimpeštu, parlament, Dunav uzvodno od Novog Sada i priče o revolucijama. Utapam se u njima kao neželjeno mače. Tiho i melankolično.