Lišće, ipak, ne pada u listopadu

Reklo bi se - još jedan listopad. Kao u negledljivoj humorističnoj seriji domaće produkcije, ni malo drugačiji od prošlogodišnje jesenske sheme. Davno sam se već pomirio da moji listopadi imaju okus trodnevnog kruha s bakinim ajvarom, a mirišu na kavu, ostatke dima od cigarete u zavjesama i neoprano posuđe. Ispiti su.

Moja K mi je rekla da je sutra neradni dan i na trenutak mi je stalo srce jer sam pomislio da je već utorak i da sam izgubio dan za učenje koji ću tek izgubiti. Svako malo napravim nešto što ni malo neće promijeniti njezin svijet, ali će ju nasmijati. Svako malo to je sve što trebamo. Ponekad stojim u dvorištu našeg studentskog doma i razmišljam kako je lako umijeti ljepotu života kad je život u izobilju. Puno je teže u kišan dan nasmijati nekoga, sebe, nju. Sreća je znati zašto pogled u zvijezde donosi mir. Neću vam reći.

Još imam svega par dana do ispita pa čitam dnevno.hr, igram se olovkom, metem terasu, gledam u pauka na stropu i općenito sam koncentriran kao jeftin sok u tetrapaku bez zemlje podrijetla. Fokus je za one čudake koji očiste godinu na ljetnom roku pa podlo zovu na kave i kukaju kako imaju previše vremena i nikad mi neće biti jasni jer nikad nisam imao previše vremena. Ove godine posjetio sam London, Rim, Milano, Dublin, Munchen i Bresciu, a do kraja me čekaju još barem Beograd, Sarajevo i Amsterdam. Što je to previše vremena? Oksimiron kao provokacija. Ako je nekome suđeno da se utopi, utopit će se u čaši vode. Prokrastinacija ili samo lijenost, još jednom isto na drugačiji način, radim ono što je nemoguće. I ovog listopada nagutat ću se vode, ali utapanje ostavljam braći i sestrama po budućoj struci.

Nitko ne vidi lišće da pada u listopadu, prevarili su nas. Ovaj mjesec premazan je stotinama boja i sami biramo koje ćemo nositi i kako ćemo ih kombinirati i, mada volim hladnoću radnog stola i tišinu sobe koju para samo njeno listanje stranica knjige i moje tipkanje bloga na tabletu, ima nešto čarobno i nedefirano u onom pogledu s jutra prema lišću na trešnjama iza ograde... još je zeleno. Kao i mi.