Kunst, leven en waarheid

Znaš što mi je falilo? Svjetla. Svih boja i toplina dok tapšu večer po ramenu i bodre ju pred novu noć posudjenu od ulice poput knjige iz gradske knjižnice po čijim marginama komuniciraju jednokratni vlasnici čarolije. Falilo mi je da se zaboravim, čizmama pregazim greške koje to, vjerojatno, nikad nisu bile i pobjede koje sam prelijen pamtiti. Amsterdam, jebote. I nije do curica u crvenim izlozima za bogate kineze i pijane britance koje još i razumijem jer im žene nisu baš najljepše na svijetu, nije ni do mirisa dima zapaljenog, suhog lišća koji me čak i privlači, ni do nekoliko rundi za balkanske pojmove preskupog točenog Amstela koji mi je sigurno zacaklio oči. Do mene je.

Zaboravio sam tuge koje sam nekada volio. Vjetar mi je puhao kroz crni kaput koji se ne sjeća mojih koraka kraj mutnih kanala možda i jedinog grada (osim Zagreba) gdje se osjećam toplo unatoč kasnom studenom, a ja sam uživao u posjetu sebi. Nismo se dugo vidjeli.

Teško će biti istrpiti ispade mog ega narednih tjedana. Zima će skoro, a ja u vlaku već treći put čitam Hemingwaya i veselim se dimu u mojim tekstovima redovno isforsiranih Sobrania, skupoj votki utopljenoj u ledeni tonik i sjenama u dnevnom boravku našeg stana, kao uvodu u finalni čin strasti polako zagrijavan alkoholom, svijećama i intermezzom pogleda suviše dubokih da bi ih riječi mogle opisati.

To je naš svijet pun planova i plinovitih ideja koje s vremena na vrijeme sublimiraju u prepoznatljive i neprepoznatljive boje, ali što više griješim, što više izrezujem prijatelje sa slike, to je ona punija, oksimoron, ispod nje izbijam ja i izbija K i izbijamo mi i sve što smo htjeli i što hoćemo i što nismo jer smo se bojali jer smo u jednom trenutku postali odgovorni za djecu koja su nastavila živjeti u našim srcima dok su nam mozgovi oko vrata stezali kravate i uvlačili nas u primitivnu besmislenost tehničkog zoon politikona, čovjeka-ovce koji plete vunu diplomama, certifikatima, akreditacijama i debelim životopisom kako bi zadovoljio ugojeni pogled gospodara koji će mu udijeliti novčić. Hemingway je rekao da čovjek ponekad mora biti pijan da bi se družio sa svojim budalama. Ponekad je, u nedostatku očitoga, dovoljan bahat odgovor i sarkastičan pogled kao mrvice od karamele po pečenoj, divljoj patki. neprikladno savršen.

Uživam u odriješitosti i godotski sam slobodan u nedostatku usiljenog smješka. Sretan u magli kolodvora i mraku šeretske mistike, ponekad mi zjenice poput crne rupe vrijeđaju prostor i vrijeme pa odgurujem nogama tuđe svjetove u urođenoj potrebi da proširim svoj.

Živim sadašnjost i kad mi vidiš bezobrazluk u pogledu, dječačku pokvarenost pomiješanu kao na slikarskoj paleti s mladoruskom romantikom i poetskim mrakom, vidjet ćeš koliko sve što svi znaju o meni nije ništa, tek plastična košuljica za udžbenik iz patetike. Udahni noć.

Nije bitan Amsterdam, bitna je umjetnost. Bitno je što obični smatraju nebitnim jer žive u tri dimenzije, kavez ima svoju duljinu, širinu i visinu, matematiku na koju se sve svodi. Bitna je umjetnosti. Ajde nju svedi na brojeve! Ne možeš, ne znaš. Ja ću tvoj svijet naučiti, ali ti...

Ti, mensch, u svojoj prosječnosti moj svijet nikada nećes ni naći.