Zar to nije dobar osjećaj..?

Bio sam s obje strane straha, obje strane udarca, obje strane mržnje i mraka koji se cakli u eritrocitnim mrljama na pločniku radničkog kvarta koji danas gazim ne više kao dijete Sjevera obrijane glave u Stan Smithicama i harringtonki, nego kao poluodrastao čovjek koji je nadišao sebe i napravio puno više nego što je većina očekivala, opet razočaravajući one koji su najbitniji. I'll make you proud one day, I promise. Znam odraz straha u oštrici noža i znam kako je bježati za životom, znam što je glad, znam kako žulja parket kad spavaš na podu, pokrivaš se dekom koja vonja na jugoslavenske karaule i znam kako ujutro grlo boli zbog prašine koju udišeš u razini miševa dok postaješ mačka. Kurac mačka, postaješ tigar, grizeš, skrivaš se i napadaš, nekad pobijediš, nekad ne, uvijek se razočaraš, ponekad si ponosan.

Samorefleksija mi je fetiš. Danas sam iz lože narodnog kazališta mecenski pljeskao vršnjacima koji žive od reflektora i shvatio da volim onaj prostor između sjene i spotlajta. Malo u svjetlo, malo u mrak. Kako vam drago. Pa se tako rukujem s političarima i neskrivenim masonima, a onda navečer tipkam ove rečenice u tami radnog stola gdje mi jasnoću pogleda muti samo dim cigarete, ledeni Tanqueray i Severinina playlista. Da, tu sam.

Vrijeme se mijenja, a ja se nekako mijenjam s njim. Prihvatio sam svašta, ne želim suditi jer sam premlad, ali zanimljivo je kako prelazak iz tenisica u cipele podrazumjeva prelazak s Fendera i Gretscha na backsound harmoniku, trubu i autotune. Liberalnost građanske klase pojela je same građane u napadu urbanog seljaštva koje nije toleriralo kulturu dalje od površnog aspekta nošenja kravate koja u nekom trenutku definitivno završava zamotana oko glave. Mi smo pojeli sami sebe. Prihvatili smo drugačije koje je toliko drugačije da ne prihvaća nas, pa smo dobili generale moj, ti pucaš na civila na mojim zvučnicima i Mišu Kovača u koncertnoj dvorani Vatroslav Lisinski. Svakom po zaslugama, nama po nadgrobnom spomeniku. Regresivno društvo koje se progresivno jedino provincijalizira nije zaslužilo više.

Nije mi žao zbog besmislenosti ovog posta. Zašto bi razmišljanje bilo smisleno? Ja sam majstor grešaka i luđačke sreće. Sve što sam planirao se izjalovilo, a ono što nisam odvelo me na sve četiri strane svijeta i zato danas, možda (vrlo vjerojatno) bez neke racionalne osnove, moj ego trpi u okviru rijetko što osim ogledala. Znam da sam dobar. Znaju i drugi. Dekan mi je u mailu napisao da mu se ne moram predstavljati jer dobro zna tko sam, a N.N. je rekla kako jedva čeka da vidi što ću sljedeće napraviti i što će biti od mene. Bit će valjda nešto, prevelike automobile planiram, prelijepe odmore s K, našu prelijepu kuću i previše zajedljivih pogleda, putovanja, jedrenja, ljetovanja, klinaca i svega za što nismo još spremni. Smijem se. Ja sam poput puške u Čehovljevom romanu: ako sam u prvom činu na zidu, neminovno ću pucati u trećem.

Ali... mir. Još je dug put do snova, a nikad ne znaš hoće li te oni likovi usput uputiti u pravom smjeru ili ti  napakostiti. Win some, lose some. Još jedan gutljaj, još jedan dim. Još jedan nesiguran drhtaj. Ćao.

Kunst, leven en waarheid

Znaš što mi je falilo? Svjetla. Svih boja i toplina dok tapšu večer po ramenu i bodre ju pred novu noć posudjenu od ulice poput knjige iz gradske knjižnice po čijim marginama komuniciraju jednokratni vlasnici čarolije. Falilo mi je da se zaboravim, čizmama pregazim greške koje to, vjerojatno, nikad nisu bile i pobjede koje sam prelijen pamtiti. Amsterdam, jebote. I nije do curica u crvenim izlozima za bogate kineze i pijane britance koje još i razumijem jer im žene nisu baš najljepše na svijetu, nije ni do mirisa dima zapaljenog, suhog lišća koji me čak i privlači, ni do nekoliko rundi za balkanske pojmove preskupog točenog Amstela koji mi je sigurno zacaklio oči. Do mene je.

Zaboravio sam tuge koje sam nekada volio. Vjetar mi je puhao kroz crni kaput koji se ne sjeća mojih koraka kraj mutnih kanala možda i jedinog grada (osim Zagreba) gdje se osjećam toplo unatoč kasnom studenom, a ja sam uživao u posjetu sebi. Nismo se dugo vidjeli.

Teško će biti istrpiti ispade mog ega narednih tjedana. Zima će skoro, a ja u vlaku već treći put čitam Hemingwaya i veselim se dimu u mojim tekstovima redovno isforsiranih Sobrania, skupoj votki utopljenoj u ledeni tonik i sjenama u dnevnom boravku našeg stana, kao uvodu u finalni čin strasti polako zagrijavan alkoholom, svijećama i intermezzom pogleda suviše dubokih da bi ih riječi mogle opisati.

To je naš svijet pun planova i plinovitih ideja koje s vremena na vrijeme sublimiraju u prepoznatljive i neprepoznatljive boje, ali što više griješim, što više izrezujem prijatelje sa slike, to je ona punija, oksimoron, ispod nje izbijam ja i izbija K i izbijamo mi i sve što smo htjeli i što hoćemo i što nismo jer smo se bojali jer smo u jednom trenutku postali odgovorni za djecu koja su nastavila živjeti u našim srcima dok su nam mozgovi oko vrata stezali kravate i uvlačili nas u primitivnu besmislenost tehničkog zoon politikona, čovjeka-ovce koji plete vunu diplomama, certifikatima, akreditacijama i debelim životopisom kako bi zadovoljio ugojeni pogled gospodara koji će mu udijeliti novčić. Hemingway je rekao da čovjek ponekad mora biti pijan da bi se družio sa svojim budalama. Ponekad je, u nedostatku očitoga, dovoljan bahat odgovor i sarkastičan pogled kao mrvice od karamele po pečenoj, divljoj patki. neprikladno savršen.

Uživam u odriješitosti i godotski sam slobodan u nedostatku usiljenog smješka. Sretan u magli kolodvora i mraku šeretske mistike, ponekad mi zjenice poput crne rupe vrijeđaju prostor i vrijeme pa odgurujem nogama tuđe svjetove u urođenoj potrebi da proširim svoj.

Živim sadašnjost i kad mi vidiš bezobrazluk u pogledu, dječačku pokvarenost pomiješanu kao na slikarskoj paleti s mladoruskom romantikom i poetskim mrakom, vidjet ćeš koliko sve što svi znaju o meni nije ništa, tek plastična košuljica za udžbenik iz patetike. Udahni noć.

Nije bitan Amsterdam, bitna je umjetnost. Bitno je što obični smatraju nebitnim jer žive u tri dimenzije, kavez ima svoju duljinu, širinu i visinu, matematiku na koju se sve svodi. Bitna je umjetnosti. Ajde nju svedi na brojeve! Ne možeš, ne znaš. Ja ću tvoj svijet naučiti, ali ti...

Ti, mensch, u svojoj prosječnosti moj svijet nikada nećes ni naći.

Dezertiranje s marša marioneta

Otpuhuo sam još jedan dim Sobrania da bih si prizemno predočio kako su nestali moji snovi. Oduvijek sam želio živjeti kao da nemam izbora. Voilà.

Igra na sigurno, knjige i kulturni pozdravi, osmjesi, verbalni fejk orgazmi i kravata na pruge, spor - ali siguran put prema usiljenim osmjesima i Ličnostima koje ne vole alkohol jer se boje što će postati jednom kad prestanu biti to što mukom žele biti, genetski koordinirani umovi od malena spremni za hrabro koračanje uhodanim stazama i nepresušni izvori ružićaste paučine u kutu prekrasne krletke s pogledom na Central Park i tri raskopčana gumba na pomalo izgužvanoj košulji samozvanog pisca s uvježbanim britanskim naglaskom koji sjedi na klupici, kroz zadah precijenjenog Macallana od večeri prije zippom pali već spomenutu crnu cigaretu zlatnog filtera pa sprema porok u džep sakoa i zatvara oči na miholjskom suncu.

Život je mandat prepredenog balkanskog političara. Presijava se na svjetlu, miriše na galop lipicanera kroz istarske vinograde i tople bakine piroške sa sirom uz merlot barique. Spajam nespojivo i to mi savršeno odgovara. No i besplatna uživanja dođu na naplatu, a sreća je u bruto iznosu. Malo meni, malo tebi. Kako zaboraviti zalazak sunca s Traleeja? I to njegovo utapanje u Atlantiku uz nečujan zvuk kvinteta violina koji navodno čuju samo rijetki kojima je ocean uzeo one koje su voljeli, lažu nas.

Život se dogodi. Bog mi je najdraža bajka, a ja sam njemu najdraža greška. Zamišljam se na raznim mjestima u raznim ulogama tražeći dom, lažući sebe da znam što volim, znam što trebam, znam što hoću. Ne vjerujte svemu što mislite. A sad sam možda slobodan, izgubljen... lijepo je biti nigdje i ne znati kuda, svaki put čini se pravim. Tuđe knjige nisu me daleko dovele, možda je vrijeme da se primim svojih.

Svatko ima svoj ključ, ja sam hedonist. Otključat će me stih Bukowskog ili Mike Antića, irski viski, dobar rif Boxer Rebelliona, siluete dima na propuhu i pogled njezina dva čokoladna oka s vrata terase. Jebeš sve. Novac je samo broj, a uspjeh tek zavist na pasivnoj strani uzdaha. Volim krasti trenutke dugim rečenicama i fotoaparatom, od tamo sam otišao gubeći se kalupima krutih i zatvorenih mozgova i vjerujući da pripadam gdje su me prihvatili, ali gdje mi nije mjesto. Gledam sebe kroz vrata koja sam slučajno otvorio i prolaze me trnci velikih odluka.

Greške su preteške riječi za dvadesete.

Lišće, ipak, ne pada u listopadu

Reklo bi se - još jedan listopad. Kao u negledljivoj humorističnoj seriji domaće produkcije, ni malo drugačiji od prošlogodišnje jesenske sheme. Davno sam se već pomirio da moji listopadi imaju okus trodnevnog kruha s bakinim ajvarom, a mirišu na kavu, ostatke dima od cigarete u zavjesama i neoprano posuđe. Ispiti su.

Moja K mi je rekla da je sutra neradni dan i na trenutak mi je stalo srce jer sam pomislio da je već utorak i da sam izgubio dan za učenje koji ću tek izgubiti. Svako malo napravim nešto što ni malo neće promijeniti njezin svijet, ali će ju nasmijati. Svako malo to je sve što trebamo. Ponekad stojim u dvorištu našeg studentskog doma i razmišljam kako je lako umijeti ljepotu života kad je život u izobilju. Puno je teže u kišan dan nasmijati nekoga, sebe, nju. Sreća je znati zašto pogled u zvijezde donosi mir. Neću vam reći.

Još imam svega par dana do ispita pa čitam dnevno.hr, igram se olovkom, metem terasu, gledam u pauka na stropu i općenito sam koncentriran kao jeftin sok u tetrapaku bez zemlje podrijetla. Fokus je za one čudake koji očiste godinu na ljetnom roku pa podlo zovu na kave i kukaju kako imaju previše vremena i nikad mi neće biti jasni jer nikad nisam imao previše vremena. Ove godine posjetio sam London, Rim, Milano, Dublin, Munchen i Bresciu, a do kraja me čekaju još barem Beograd, Sarajevo i Amsterdam. Što je to previše vremena? Oksimiron kao provokacija. Ako je nekome suđeno da se utopi, utopit će se u čaši vode. Prokrastinacija ili samo lijenost, još jednom isto na drugačiji način, radim ono što je nemoguće. I ovog listopada nagutat ću se vode, ali utapanje ostavljam braći i sestrama po budućoj struci.

Nitko ne vidi lišće da pada u listopadu, prevarili su nas. Ovaj mjesec premazan je stotinama boja i sami biramo koje ćemo nositi i kako ćemo ih kombinirati i, mada volim hladnoću radnog stola i tišinu sobe koju para samo njeno listanje stranica knjige i moje tipkanje bloga na tabletu, ima nešto čarobno i nedefirano u onom pogledu s jutra prema lišću na trešnjama iza ograde... još je zeleno. Kao i mi.

Nepotpuna pitanja i odgovori

Poprilično sam sretan. Iako pomalo mračan, uvijek prepoznajem one nepostojeće zlatne rubove oblaka i založim osmjeh kad se sretnemo. Red je. U neko doba noći tek zamiriši Ligabue na playlisti s youtubea i zafale mi neka sjećanja.

Prvi sladoled od kikirikija u Dugoj uvali. Onaj poljubac na koncertu Tonija Cetinskog u drugom srednje. Duboki uzdah ispred vrata stana u Ulici Grada Chicaga minimalnog broja. Pepsi u podrumu stare Geofizike.

A ovaj četvrtak prijepodne je sunčan i lipanjska kiša isparava s mog asfalta, iznenađen sam koliko mi godi. Svim obvezama koje vrište iz kalendara unatoč. Najteži je taj stres oko ispita, vječni rokovi, nesigurnost i planovi. Što je najbolje? Stres oko ispita, vječni rokovi, nesigurnost i planovi. Snovi. Dreaming, after all, is a form of planning. Ne vjerujem depresivcima jer me povlače gdje mi nije mjesto i izbjegavam vidovnjake koji proriču budućnost iz svoje nesposobnosti. Samo vi spaljujte vještice.

Ja iz svog malog svijeta pod wannabe Alex Turner frizurom gledam avione kako lete prema zapadu i stanu koji nas (volim te) čeka u Edinburghu. Zadovoljno sam svjestan što sam postao jedan od ljudi koji ispunjavaju njihova sjedišta. Svaki put iznova se veselim svakom novom letu, svakoj novoj kompaniji koja me vodi u Milano, Muchen ili Amsterdam i onom surfanju oblacima. Nigdje nisi više bog nego iznad oblaka. I uistinu sanjam, ne planiram. Ja sam danas onaj buntovni tinejdžer i proračunati student prava, sve sam što želim biti.

A večeras ćemo opet dijeliti tajne i neću vam reći gdje. Tajne se ne dijele sa svima. Večeras ćemo raditi da bi ovaj neslavni mjesec otpratili slavno, a onda kako bude. Problemi koji su tu nikad te ne stignu kao problemi koji su negdje drugdje. Ali ne zamaram se time. Na kraju krajeva, što je ispit?

Tek list papira.

Godina za nas

Ovog siječnja Zagrebu fali snijeg. Bijela zastava ispod koje će se odmoriti. Nakon svega. Fali mu ljuljanje stare žičare za Sljeme. Fale mu punašni, kasni kesteni i šalovi. Vrući, vinski osmjesi. Fali mu dim cigarete uz kavu s mlijekom i prazna boca Jamesona, doručak u krevetu i treći jutarnji poljubac. Fali mu ona. Falimo mu mi.

Trebalo mi je da se maknem i udahnem nekoliko noći duboko da bih shvatio što želim. Par jutarnjih smjena, par profesora čiji pogled me zaobišao na ulici, lutanja, ona i neke nevidljive naočale. Kiša je zaljubljiva. I Zagreb je dobio dubinu.

Sreća je u detaljima. Shvatio sam svaki svoj pogrešni korak i svaku uzalud poklonjenu nadu, vidio sam sebe u trećem licu. Stajao sam na kiši ispred zgrade u kojoj od jeseni želim pisati svoju budućnost. Posve pristojno stakleno zdanje koje zrcali moj pogled. Onako kako su nekada zrcalila vrata prve zgrade mog fakulteta. Prošlo svršeno vrijeme. Stajao sam na kiši i uvjerio se da želim pisati svoju budućnost s njom. Da.

Ponekad sam izgubljen kao Puškinove pjesme u prijevodu. Često zvučim zadimljeno, romantičarski. Iz Osijeka sam po tko zna koji put otišao sretan, ali sada znam što me čeka. Sada znam što želim. Pretjerat ću, velike bitke. Zagreb se izgubio u siječnju.

Ponekad pomislim da sve što radim, radim zbog nje. Možda. Radim zbog sebe. Radim zbog nas. Ovom gradu sam oduvijek trebao s njom, s našim glupostima i bahatim koracima, onim pogledima bez smisla i velikim planovima koji postaju stvarnost, sa suzama koje upijam usnama i njezinim ponosnim pogledom. Taj pogled gura me dalje. Kako pobijediti šanse? Još i mamurluk prema Kopenhagenu, dugometražni film. Ovo je godina koja obećava. Moj pogled uvijek je sezao daleko na zapad. Za razliku od uvijek, ovog puta nije sam.

Ljubav pobjeđuje i ne bira. A mi gledamo u istom smjeru.