Talasanje

Život počesto nije ništa više do li listanje stranica debelih knjiga u potrazi za supraljudskim otkrićima ili barem podebljanjem ega u akademskim raspravama bez kraja i konca, a posebno bez doticaja sa zemaljskom realnošću svijeta koji polako ali sigurno izjeda sam sebe, uz taktove obiteljske svađe iz prvog ulaza zgrade koja obgrljuje moju ulicu s južne strane. Što južnije, to tužnije. Kažu da mudar čovjek više nauči iz glupog pitanja nego glupan iz mudrog odgovora, a ja se naježim po vratu - što kad glupan postavi glupanu glupo pitanje? I tako iz priče u priču, prevrtanje kostiju i jalnih sintagmi okupiralo je moju socijal-političku okolinu do mjere da sam ju odlučio ignorirati, donekle se uspješno fokusiravši na zlatne rubove mračnih oblaka koje nismo stvorili, ali smo ih na tragično demokratski način prisvojili kao modus operandi primitivnog naroda na desnoj (u sridu, reklo bi se na Alki) obali Unije gdje je demos - rulja - spreman nestati za pola stoljeća u ime jadnih izbora naših pradjedova prije jednako toliko.

Nije ni bitno. Lako je živjeti u prošlosti kad živiš na tuđi račun. Bolje imati čiste račune nego čistu savjest, naučila me tajnica veliku tajnu svemira.

Izuzevši se od vlastitog zoon politikona, zadnjih si dana priređujem introspektivu smisla postojanja mladića kojeg od diplome magistra dijeli osam mjeseci iznimno napornog rada, da bih nakon toga još dvije godine naporno radio za nekoliko smiješnih tisuća kuna, a onda jednako tako do 65. ljeta; uz distancu da sam pretjerano kritičan večeras i to, naravno, nije ni približno crno kao što sam napisao. Što znači voljeti? Volim ovo što studiram i oduvijek sam se htio time baviti. Ono što još jako, možda i više od prava, volim, to je fotografija. Ali to je hobi! Znam, nije ni približno sigurno, nemam sredstava za kvalitetnu opremu, pitanje je imam li i toliko talenta koliko govore... Hm? Obožavam zamrznute trenutke, distancirane strukture koje je čovjek stvorio da bi se odvojio od drugog čovjeka i njegovu nebitnost u džungli betona, neuvjerljiv pogled usmjeren u objektiv i odraz duše u raw formatu, spreman za oduzimanje. L'art pour l'art. Ne art pour de l'argent.

Ljudski je i normalno na kraju jedne velike životne etape promišljati o smislu univerzuma i svoje prolaznosti u njemu. Četiri su doba čovjekova života: sedam smo godina djeca, petnaest do dvadeset se školujemo, četrdesetak godina radimo i dvadeset godina umiremo. Na kraju drugog doba, moram se bojati trećega. Bez razloga, naravno. Onog zadnjeg se treba bojati. Ovog treba uhvatiti kao što jedra hvataju vjetrove i zajahati ga kao divlju zvijer pa povesti u nepoznata prostranstva budućnosti. A ona je upravo onakva kakvom ju oblikujemo. Kao djeca glinu.

Miris zvijezda u prašini

U školi su me učili da postoje tri oceana: Atlantski, Tihi i Indijski. Prije mjesec dana bio sam svjedok redovnog utapanja sunca u nepreglednoj vodi s obala plaže La Jolla, što ukratko znači da sam vidio zalaske na dva od tri oceana našeg svijeta. Sunce se prolijevalo poput Van Goghove palete nebom i ostavilo boje koje ni jedna kamera ne može osjetiti na koži; polako, tiho i pomalo sluzavo, ali veličanstveno, zrake se kao ružne riječi pred san lijepe po kapljicama znoja i zauvijek ostavljaju kalifornijske zalaske sunca u ožiljcima na mojoj koži. Teško je u tom trenutku ne bojati se svog uma.

Već je skoro godina prošla od kad sam zadnji put napisao rečenicu koja nije bila dio sudskog podneska, formalnog maila, izvještaja ili beznačajne evaluacije koju nitko neće pročitati. Ironično ili sarkastično, ja sam onaj lik na partijima koji ne pije alkohol. Jer volim popiti. Rijetko, par puta godišnje, u savršenoj intimi četiri zida, sebe samoga i izlizane tipkovnice Hewlet Packardova laptopa, prigušenog svjetla na njegovu ekranu i sjećanja koja pogone moje prste dok plešu tipkovnicom u prekasni sat još jedne srijede obavijene valom kolovoške vrućine što cijele noći isparava iz asfalta na kojemu sam prije deset, petnaest godina derao svoja koljena i laktove dokazujući se pred djevojčicama koje su s vremenom postale djevojke i žene za zabavu maloumnih pijandura debelih novčanika, uz arapski melos na ekavici. Bol uvijek boli jednako, podgrijana dedinom prošloljetnom komovicom koju prezirem svakim kvarkom svog postojanja ili Macallanom 18-om koji upravo dovršavam pod obroncima Medvednice. Ponekad je potrebno biti pijan samo da ti stvarnost ne uništi um. To mi pruža meku utjehu za činjenicu da sam stvoritelj svih svojih uspona i svih padova koji su od mene stvorili to, nešto, što postoji ove noći. Volim mane. Savršenstvo je dosadna zabava za sinove bogatih tata koji voze Jaguare i Aston Martine, djelić noći između petice na VERN-u i bijele, brašnaste linije u toaletu Green Golda za mrvu hrabrosti, velikosti, budnosti, čarolije. Mane sve čine bogatijim i zato sam ja tu.

Sa zlatnom medaljom oko vrata, među onima koje plebs smatra najboljima, masonski šegrt koji u kutku lijeve podlaktice skriva semicolon tetovažu kao podsjetnik na dane kad je bio nitko i ništa; nebitan sin roditelja iz radničke klase koji su mu savjetovali da upiše tehničku školu, a on je odlučio isplakati suze i proliti krv kroz gimnaziju da bi se danas našao tu gdje jesam, par ispita od titule magistra prava, par ispita do sna.

Kada čovjek osjeti uspjeh, osjeti miris laži. Mlaku gorčinu poluosmjeha uz beznačajan stisak ruke i laži oblikovane u komentare i endorsemente na društvenim mrežama. Znam da me ne volite, ne patim za vašim društvenim orgazmima. Vidim sebe kako pakiram odjela, kravate i ulaštene cipele za Kings' College ovog listopada i barem na par dana napuštam stvarnost; baš kao s Macallanom danas. To je mala avantura mene i djevojke koja je dovela moj svijet u savršene konture (ne)reda našeg postojanja i stana u prizemlju s vrtom punim kadifa i planova o našim vrtovima punim ruža i strasti koju krijemo onkraj naša dva kreveta koji glume jedan. Naš mali raj, mrlja u stvarnosti kojoj zavide.

Naš život u ritmu Justinovih ogledala. Još par dana pa ponovo kreće.

Zar to nije dobar osjećaj..?

Bio sam s obje strane straha, obje strane udarca, obje strane mržnje i mraka koji se cakli u eritrocitnim mrljama na pločniku radničkog kvarta koji danas gazim ne više kao dijete Sjevera obrijane glave u Stan Smithicama i harringtonki, nego kao poluodrastao čovjek koji je nadišao sebe i napravio puno više nego što je većina očekivala, opet razočaravajući one koji su najbitniji. I'll make you proud one day, I promise. Znam odraz straha u oštrici noža i znam kako je bježati za životom, znam što je glad, znam kako žulja parket kad spavaš na podu, pokrivaš se dekom koja vonja na jugoslavenske karaule i znam kako ujutro grlo boli zbog prašine koju udišeš u razini miševa dok postaješ mačka. Kurac mačka, postaješ tigar, grizeš, skrivaš se i napadaš, nekad pobijediš, nekad ne, uvijek se razočaraš, ponekad si ponosan.

Samorefleksija mi je fetiš. Danas sam iz lože narodnog kazališta mecenski pljeskao vršnjacima koji žive od reflektora i shvatio da volim onaj prostor između sjene i spotlajta. Malo u svjetlo, malo u mrak. Kako vam drago. Pa se tako rukujem s političarima i neskrivenim masonima, a onda navečer tipkam ove rečenice u tami radnog stola gdje mi jasnoću pogleda muti samo dim cigarete, ledeni Tanqueray i Severinina playlista. Da, tu sam.

Vrijeme se mijenja, a ja se nekako mijenjam s njim. Prihvatio sam svašta, ne želim suditi jer sam premlad, ali zanimljivo je kako prelazak iz tenisica u cipele podrazumjeva prelazak s Fendera i Gretscha na backsound harmoniku, trubu i autotune. Liberalnost građanske klase pojela je same građane u napadu urbanog seljaštva koje nije toleriralo kulturu dalje od površnog aspekta nošenja kravate koja u nekom trenutku definitivno završava zamotana oko glave. Mi smo pojeli sami sebe. Prihvatili smo drugačije koje je toliko drugačije da ne prihvaća nas, pa smo dobili generale moj, ti pucaš na civila na mojim zvučnicima i Mišu Kovača u koncertnoj dvorani Vatroslav Lisinski. Svakom po zaslugama, nama po nadgrobnom spomeniku. Regresivno društvo koje se progresivno jedino provincijalizira nije zaslužilo više.

Nije mi žao zbog besmislenosti ovog posta. Zašto bi razmišljanje bilo smisleno? Ja sam majstor grešaka i luđačke sreće. Sve što sam planirao se izjalovilo, a ono što nisam odvelo me na sve četiri strane svijeta i zato danas, možda (vrlo vjerojatno) bez neke racionalne osnove, moj ego trpi u okviru rijetko što osim ogledala. Znam da sam dobar. Znaju i drugi. Dekan mi je u mailu napisao da mu se ne moram predstavljati jer dobro zna tko sam, a N.N. je rekla kako jedva čeka da vidi što ću sljedeće napraviti i što će biti od mene. Bit će valjda nešto, prevelike automobile planiram, prelijepe odmore s K, našu prelijepu kuću i previše zajedljivih pogleda, putovanja, jedrenja, ljetovanja, klinaca i svega za što nismo još spremni. Smijem se. Ja sam poput puške u Čehovljevom romanu: ako sam u prvom činu na zidu, neminovno ću pucati u trećem.

Ali... mir. Još je dug put do snova, a nikad ne znaš hoće li te oni likovi usput uputiti u pravom smjeru ili ti  napakostiti. Win some, lose some. Još jedan gutljaj, još jedan dim. Još jedan nesiguran drhtaj. Ćao.

Kunst, leven en waarheid

Znaš što mi je falilo? Svjetla. Svih boja i toplina dok tapšu večer po ramenu i bodre ju pred novu noć posudjenu od ulice poput knjige iz gradske knjižnice po čijim marginama komuniciraju jednokratni vlasnici čarolije. Falilo mi je da se zaboravim, čizmama pregazim greške koje to, vjerojatno, nikad nisu bile i pobjede koje sam prelijen pamtiti. Amsterdam, jebote. I nije do curica u crvenim izlozima za bogate kineze i pijane britance koje još i razumijem jer im žene nisu baš najljepše na svijetu, nije ni do mirisa dima zapaljenog, suhog lišća koji me čak i privlači, ni do nekoliko rundi za balkanske pojmove preskupog točenog Amstela koji mi je sigurno zacaklio oči. Do mene je.

Zaboravio sam tuge koje sam nekada volio. Vjetar mi je puhao kroz crni kaput koji se ne sjeća mojih koraka kraj mutnih kanala možda i jedinog grada (osim Zagreba) gdje se osjećam toplo unatoč kasnom studenom, a ja sam uživao u posjetu sebi. Nismo se dugo vidjeli.

Teško će biti istrpiti ispade mog ega narednih tjedana. Zima će skoro, a ja u vlaku već treći put čitam Hemingwaya i veselim se dimu u mojim tekstovima redovno isforsiranih Sobrania, skupoj votki utopljenoj u ledeni tonik i sjenama u dnevnom boravku našeg stana, kao uvodu u finalni čin strasti polako zagrijavan alkoholom, svijećama i intermezzom pogleda suviše dubokih da bi ih riječi mogle opisati.

To je naš svijet pun planova i plinovitih ideja koje s vremena na vrijeme sublimiraju u prepoznatljive i neprepoznatljive boje, ali što više griješim, što više izrezujem prijatelje sa slike, to je ona punija, oksimoron, ispod nje izbijam ja i izbija K i izbijamo mi i sve što smo htjeli i što hoćemo i što nismo jer smo se bojali jer smo u jednom trenutku postali odgovorni za djecu koja su nastavila živjeti u našim srcima dok su nam mozgovi oko vrata stezali kravate i uvlačili nas u primitivnu besmislenost tehničkog zoon politikona, čovjeka-ovce koji plete vunu diplomama, certifikatima, akreditacijama i debelim životopisom kako bi zadovoljio ugojeni pogled gospodara koji će mu udijeliti novčić. Hemingway je rekao da čovjek ponekad mora biti pijan da bi se družio sa svojim budalama. Ponekad je, u nedostatku očitoga, dovoljan bahat odgovor i sarkastičan pogled kao mrvice od karamele po pečenoj, divljoj patki. neprikladno savršen.

Uživam u odriješitosti i godotski sam slobodan u nedostatku usiljenog smješka. Sretan u magli kolodvora i mraku šeretske mistike, ponekad mi zjenice poput crne rupe vrijeđaju prostor i vrijeme pa odgurujem nogama tuđe svjetove u urođenoj potrebi da proširim svoj.

Živim sadašnjost i kad mi vidiš bezobrazluk u pogledu, dječačku pokvarenost pomiješanu kao na slikarskoj paleti s mladoruskom romantikom i poetskim mrakom, vidjet ćeš koliko sve što svi znaju o meni nije ništa, tek plastična košuljica za udžbenik iz patetike. Udahni noć.

Nije bitan Amsterdam, bitna je umjetnost. Bitno je što obični smatraju nebitnim jer žive u tri dimenzije, kavez ima svoju duljinu, širinu i visinu, matematiku na koju se sve svodi. Bitna je umjetnosti. Ajde nju svedi na brojeve! Ne možeš, ne znaš. Ja ću tvoj svijet naučiti, ali ti...

Ti, mensch, u svojoj prosječnosti moj svijet nikada nećes ni naći.

Dezertiranje s marša marioneta

Otpuhuo sam još jedan dim Sobrania da bih si prizemno predočio kako su nestali moji snovi. Oduvijek sam želio živjeti kao da nemam izbora. Voilà.

Igra na sigurno, knjige i kulturni pozdravi, osmjesi, verbalni fejk orgazmi i kravata na pruge, spor - ali siguran put prema usiljenim osmjesima i Ličnostima koje ne vole alkohol jer se boje što će postati jednom kad prestanu biti to što mukom žele biti, genetski koordinirani umovi od malena spremni za hrabro koračanje uhodanim stazama i nepresušni izvori ružićaste paučine u kutu prekrasne krletke s pogledom na Central Park i tri raskopčana gumba na pomalo izgužvanoj košulji samozvanog pisca s uvježbanim britanskim naglaskom koji sjedi na klupici, kroz zadah precijenjenog Macallana od večeri prije zippom pali već spomenutu crnu cigaretu zlatnog filtera pa sprema porok u džep sakoa i zatvara oči na miholjskom suncu.

Život je mandat prepredenog balkanskog političara. Presijava se na svjetlu, miriše na galop lipicanera kroz istarske vinograde i tople bakine piroške sa sirom uz merlot barique. Spajam nespojivo i to mi savršeno odgovara. No i besplatna uživanja dođu na naplatu, a sreća je u bruto iznosu. Malo meni, malo tebi. Kako zaboraviti zalazak sunca s Traleeja? I to njegovo utapanje u Atlantiku uz nečujan zvuk kvinteta violina koji navodno čuju samo rijetki kojima je ocean uzeo one koje su voljeli, lažu nas.

Život se dogodi. Bog mi je najdraža bajka, a ja sam njemu najdraža greška. Zamišljam se na raznim mjestima u raznim ulogama tražeći dom, lažući sebe da znam što volim, znam što trebam, znam što hoću. Ne vjerujte svemu što mislite. A sad sam možda slobodan, izgubljen... lijepo je biti nigdje i ne znati kuda, svaki put čini se pravim. Tuđe knjige nisu me daleko dovele, možda je vrijeme da se primim svojih.

Svatko ima svoj ključ, ja sam hedonist. Otključat će me stih Bukowskog ili Mike Antića, irski viski, dobar rif Boxer Rebelliona, siluete dima na propuhu i pogled njezina dva čokoladna oka s vrata terase. Jebeš sve. Novac je samo broj, a uspjeh tek zavist na pasivnoj strani uzdaha. Volim krasti trenutke dugim rečenicama i fotoaparatom, od tamo sam otišao gubeći se kalupima krutih i zatvorenih mozgova i vjerujući da pripadam gdje su me prihvatili, ali gdje mi nije mjesto. Gledam sebe kroz vrata koja sam slučajno otvorio i prolaze me trnci velikih odluka.

Greške su preteške riječi za dvadesete.