U školi su me učili da postoje tri oceana: Atlantski, Tihi i Indijski. Prije mjesec dana bio sam svjedok redovnog utapanja sunca u nepreglednoj vodi s obala plaže La Jolla, što ukratko znači da sam vidio zalaske na dva od tri oceana našeg svijeta. Sunce se prolijevalo poput Van Goghove palete nebom i ostavilo boje koje ni jedna kamera ne može osjetiti na koži; polako, tiho i pomalo sluzavo, ali veličanstveno, zrake se kao ružne riječi pred san lijepe po kapljicama znoja i zauvijek ostavljaju kalifornijske zalaske sunca u ožiljcima na mojoj koži. Teško je u tom trenutku ne bojati se svog uma.
Već je skoro godina prošla od kad sam zadnji put napisao rečenicu koja nije bila dio sudskog podneska, formalnog maila, izvještaja ili beznačajne evaluacije koju nitko neće pročitati. Ironično ili sarkastično, ja sam onaj lik na partijima koji ne pije alkohol. Jer volim popiti. Rijetko, par puta godišnje, u savršenoj intimi četiri zida, sebe samoga i izlizane tipkovnice Hewlet Packardova laptopa, prigušenog svjetla na njegovu ekranu i sjećanja koja pogone moje prste dok plešu tipkovnicom u prekasni sat još jedne srijede obavijene valom kolovoške vrućine što cijele noći isparava iz asfalta na kojemu sam prije deset, petnaest godina derao svoja koljena i laktove dokazujući se pred djevojčicama koje su s vremenom postale djevojke i žene za zabavu maloumnih pijandura debelih novčanika, uz arapski melos na ekavici. Bol uvijek boli jednako, podgrijana dedinom prošloljetnom komovicom koju prezirem svakim kvarkom svog postojanja ili Macallanom 18-om koji upravo dovršavam pod obroncima Medvednice. Ponekad je potrebno biti pijan samo da ti stvarnost ne uništi um. To mi pruža meku utjehu za činjenicu da sam stvoritelj svih svojih uspona i svih padova koji su od mene stvorili to, nešto, što postoji ove noći. Volim mane. Savršenstvo je dosadna zabava za sinove bogatih tata koji voze Jaguare i Aston Martine, djelić noći između petice na VERN-u i bijele, brašnaste linije u toaletu Green Golda za mrvu hrabrosti, velikosti, budnosti, čarolije. Mane sve čine bogatijim i zato sam ja tu.
Sa zlatnom medaljom oko vrata, među onima koje plebs smatra najboljima, masonski šegrt koji u kutku lijeve podlaktice skriva semicolon tetovažu kao podsjetnik na dane kad je bio nitko i ništa; nebitan sin roditelja iz radničke klase koji su mu savjetovali da upiše tehničku školu, a on je odlučio isplakati suze i proliti krv kroz gimnaziju da bi se danas našao tu gdje jesam, par ispita od titule magistra prava, par ispita do sna.
Kada čovjek osjeti uspjeh, osjeti miris laži. Mlaku gorčinu poluosmjeha uz beznačajan stisak ruke i laži oblikovane u komentare i endorsemente na društvenim mrežama. Znam da me ne volite, ne patim za vašim društvenim orgazmima. Vidim sebe kako pakiram odjela, kravate i ulaštene cipele za Kings' College ovog listopada i barem na par dana napuštam stvarnost; baš kao s Macallanom danas. To je mala avantura mene i djevojke koja je dovela moj svijet u savršene konture (ne)reda našeg postojanja i stana u prizemlju s vrtom punim kadifa i planova o našim vrtovima punim ruža i strasti koju krijemo onkraj naša dva kreveta koji glume jedan. Naš mali raj, mrlja u stvarnosti kojoj zavide.
Naš život u ritmu Justinovih ogledala. Još par dana pa ponovo kreće.
Već je skoro godina prošla od kad sam zadnji put napisao rečenicu koja nije bila dio sudskog podneska, formalnog maila, izvještaja ili beznačajne evaluacije koju nitko neće pročitati. Ironično ili sarkastično, ja sam onaj lik na partijima koji ne pije alkohol. Jer volim popiti. Rijetko, par puta godišnje, u savršenoj intimi četiri zida, sebe samoga i izlizane tipkovnice Hewlet Packardova laptopa, prigušenog svjetla na njegovu ekranu i sjećanja koja pogone moje prste dok plešu tipkovnicom u prekasni sat još jedne srijede obavijene valom kolovoške vrućine što cijele noći isparava iz asfalta na kojemu sam prije deset, petnaest godina derao svoja koljena i laktove dokazujući se pred djevojčicama koje su s vremenom postale djevojke i žene za zabavu maloumnih pijandura debelih novčanika, uz arapski melos na ekavici. Bol uvijek boli jednako, podgrijana dedinom prošloljetnom komovicom koju prezirem svakim kvarkom svog postojanja ili Macallanom 18-om koji upravo dovršavam pod obroncima Medvednice. Ponekad je potrebno biti pijan samo da ti stvarnost ne uništi um. To mi pruža meku utjehu za činjenicu da sam stvoritelj svih svojih uspona i svih padova koji su od mene stvorili to, nešto, što postoji ove noći. Volim mane. Savršenstvo je dosadna zabava za sinove bogatih tata koji voze Jaguare i Aston Martine, djelić noći između petice na VERN-u i bijele, brašnaste linije u toaletu Green Golda za mrvu hrabrosti, velikosti, budnosti, čarolije. Mane sve čine bogatijim i zato sam ja tu.
Sa zlatnom medaljom oko vrata, među onima koje plebs smatra najboljima, masonski šegrt koji u kutku lijeve podlaktice skriva semicolon tetovažu kao podsjetnik na dane kad je bio nitko i ništa; nebitan sin roditelja iz radničke klase koji su mu savjetovali da upiše tehničku školu, a on je odlučio isplakati suze i proliti krv kroz gimnaziju da bi se danas našao tu gdje jesam, par ispita od titule magistra prava, par ispita do sna.Kada čovjek osjeti uspjeh, osjeti miris laži. Mlaku gorčinu poluosmjeha uz beznačajan stisak ruke i laži oblikovane u komentare i endorsemente na društvenim mrežama. Znam da me ne volite, ne patim za vašim društvenim orgazmima. Vidim sebe kako pakiram odjela, kravate i ulaštene cipele za Kings' College ovog listopada i barem na par dana napuštam stvarnost; baš kao s Macallanom danas. To je mala avantura mene i djevojke koja je dovela moj svijet u savršene konture (ne)reda našeg postojanja i stana u prizemlju s vrtom punim kadifa i planova o našim vrtovima punim ruža i strasti koju krijemo onkraj naša dva kreveta koji glume jedan. Naš mali raj, mrlja u stvarnosti kojoj zavide.
Naš život u ritmu Justinovih ogledala. Još par dana pa ponovo kreće.
Nema komentara:
Objavi komentar