Dezertiranje s marša marioneta

Otpuhuo sam još jedan dim Sobrania da bih si prizemno predočio kako su nestali moji snovi. Oduvijek sam želio živjeti kao da nemam izbora. Voilà.

Igra na sigurno, knjige i kulturni pozdravi, osmjesi, verbalni fejk orgazmi i kravata na pruge, spor - ali siguran put prema usiljenim osmjesima i Ličnostima koje ne vole alkohol jer se boje što će postati jednom kad prestanu biti to što mukom žele biti, genetski koordinirani umovi od malena spremni za hrabro koračanje uhodanim stazama i nepresušni izvori ružićaste paučine u kutu prekrasne krletke s pogledom na Central Park i tri raskopčana gumba na pomalo izgužvanoj košulji samozvanog pisca s uvježbanim britanskim naglaskom koji sjedi na klupici, kroz zadah precijenjenog Macallana od večeri prije zippom pali već spomenutu crnu cigaretu zlatnog filtera pa sprema porok u džep sakoa i zatvara oči na miholjskom suncu.

Život je mandat prepredenog balkanskog političara. Presijava se na svjetlu, miriše na galop lipicanera kroz istarske vinograde i tople bakine piroške sa sirom uz merlot barique. Spajam nespojivo i to mi savršeno odgovara. No i besplatna uživanja dođu na naplatu, a sreća je u bruto iznosu. Malo meni, malo tebi. Kako zaboraviti zalazak sunca s Traleeja? I to njegovo utapanje u Atlantiku uz nečujan zvuk kvinteta violina koji navodno čuju samo rijetki kojima je ocean uzeo one koje su voljeli, lažu nas.

Život se dogodi. Bog mi je najdraža bajka, a ja sam njemu najdraža greška. Zamišljam se na raznim mjestima u raznim ulogama tražeći dom, lažući sebe da znam što volim, znam što trebam, znam što hoću. Ne vjerujte svemu što mislite. A sad sam možda slobodan, izgubljen... lijepo je biti nigdje i ne znati kuda, svaki put čini se pravim. Tuđe knjige nisu me daleko dovele, možda je vrijeme da se primim svojih.

Svatko ima svoj ključ, ja sam hedonist. Otključat će me stih Bukowskog ili Mike Antića, irski viski, dobar rif Boxer Rebelliona, siluete dima na propuhu i pogled njezina dva čokoladna oka s vrata terase. Jebeš sve. Novac je samo broj, a uspjeh tek zavist na pasivnoj strani uzdaha. Volim krasti trenutke dugim rečenicama i fotoaparatom, od tamo sam otišao gubeći se kalupima krutih i zatvorenih mozgova i vjerujući da pripadam gdje su me prihvatili, ali gdje mi nije mjesto. Gledam sebe kroz vrata koja sam slučajno otvorio i prolaze me trnci velikih odluka.

Greške su preteške riječi za dvadesete.

Lišće, ipak, ne pada u listopadu

Reklo bi se - još jedan listopad. Kao u negledljivoj humorističnoj seriji domaće produkcije, ni malo drugačiji od prošlogodišnje jesenske sheme. Davno sam se već pomirio da moji listopadi imaju okus trodnevnog kruha s bakinim ajvarom, a mirišu na kavu, ostatke dima od cigarete u zavjesama i neoprano posuđe. Ispiti su.

Moja K mi je rekla da je sutra neradni dan i na trenutak mi je stalo srce jer sam pomislio da je već utorak i da sam izgubio dan za učenje koji ću tek izgubiti. Svako malo napravim nešto što ni malo neće promijeniti njezin svijet, ali će ju nasmijati. Svako malo to je sve što trebamo. Ponekad stojim u dvorištu našeg studentskog doma i razmišljam kako je lako umijeti ljepotu života kad je život u izobilju. Puno je teže u kišan dan nasmijati nekoga, sebe, nju. Sreća je znati zašto pogled u zvijezde donosi mir. Neću vam reći.

Još imam svega par dana do ispita pa čitam dnevno.hr, igram se olovkom, metem terasu, gledam u pauka na stropu i općenito sam koncentriran kao jeftin sok u tetrapaku bez zemlje podrijetla. Fokus je za one čudake koji očiste godinu na ljetnom roku pa podlo zovu na kave i kukaju kako imaju previše vremena i nikad mi neće biti jasni jer nikad nisam imao previše vremena. Ove godine posjetio sam London, Rim, Milano, Dublin, Munchen i Bresciu, a do kraja me čekaju još barem Beograd, Sarajevo i Amsterdam. Što je to previše vremena? Oksimiron kao provokacija. Ako je nekome suđeno da se utopi, utopit će se u čaši vode. Prokrastinacija ili samo lijenost, još jednom isto na drugačiji način, radim ono što je nemoguće. I ovog listopada nagutat ću se vode, ali utapanje ostavljam braći i sestrama po budućoj struci.

Nitko ne vidi lišće da pada u listopadu, prevarili su nas. Ovaj mjesec premazan je stotinama boja i sami biramo koje ćemo nositi i kako ćemo ih kombinirati i, mada volim hladnoću radnog stola i tišinu sobe koju para samo njeno listanje stranica knjige i moje tipkanje bloga na tabletu, ima nešto čarobno i nedefirano u onom pogledu s jutra prema lišću na trešnjama iza ograde... još je zeleno. Kao i mi.