Priča potonulih mornara

Zamisli brod. Zamisli jedra kojima deru svi vjetrovi ove naše podcijenjene planete i zamisli valove kako ih nagrizaju svojim usoljenim kapima iz dana u dan, godinu za godinom, more za morem. Zamisli kolike su oceane ona vidjela, koje dubine i kakva prostranstva praznine, kakve noći zvijezda razbacanih nebom i obzorom na sve četiri strane, pa dok pogled seže. Zamisli ta jedra kad ih zorom probude kola Svarogova s istoka i posuše na njima kristaliće soli, pa ih na tren opuste na blagom pasatu koji ih vodi naprijed. Gdje god to naprijed bilo.

Sada zamisli drvo. Od klice preko stabljike do tvrdog i mrkog debla hrasta koje se goropadno širi posavskom naplavinom poput medvjeda u proljeće. To drvo netko je sasjekao, porušio, ostavio samo rupu kao obrnut stećak da ga se sjete ptice koje su se skrivale u njegovim krošnjama, tim nepotrebnim labirintima grana i grančica koje je čovjek ostavio. Čovjeku to ne treba, njemu treba deblo, srž. On ga reže i cijepa, namače i poput majke pažljivo savija, oblikuje... hah, tko bi rekao da će to drvo, u vijeke prizemljeno, zasjati na pramcu i rezati one već spomenute divlje valove? Hrastovi su nepokretni? E prijatelju, taj hrast vidio je više svijeta nego što bi ti da živiš još deset života.

No, vrijeme leti. Da su ljudi, plakala bi jedra, rane parale bi brod. Mnogi se rode kraj mora, rijetki postanu kapetani, a još rjeđi su kapetani koji imaju tu nesreću uletjeti ovim brodom u oluju. More je kao život, katkad mirno, katkad burno, uvijek nepredvidivo, neosvojivo, puno više od onoga što vidimo. Kad ga prekriva bonaca kao poslijepodnevna paučina, ono možda ključa, a kad prve listopadske bure krenu u kas, možda baš tada spava u dubini. E more... neki brodovi dočekaju svoj planirani kraj, uplove zadnji put u luku uz seosku feštu, srdele i brancine, previše crnog vina; a neki ne.

Ovaj je "neki". Kažu da brodovima plitka voda smeta. No lako je u plitkom, znaš što dno nosi pa i kad mu klizneš, još uvijek možeš do površine. Još uvijek je obala blizu. Duboka voda, e ona je pokvarena, prepredena kao stari mađarski carinik. Nikad ne znaš što ti nosi, znaš samo da su obala i mir daleko. A hrast i jedra gube snagu.

Vjetar se provlači kroz tkanje, a more šulja kroz sitne pore, ni ne vide ih mornari dok ne postane prekasno. Čudno je to, pored tolike vode gdje god pogled seže, to malo potopit će brod. Duboko je, a sve se raspada. U tom čudesnom trenu, kad sunce još sja i zrak kao prvi puta kad smo došli na svijet struji našim plućima dok more otvara vrata bezdana, treba se boriti za ono najvrjednije. Ono zbog čega će i raspadnuto imati smisao.

I nestat će sve skoro, brže no što se itko nada. Brže no što vjeruješ. Lako će potonuti, izgubiti se u tami. No i kad nestane, ostat će plutati mrvice postojanja, neka nevidljiva jedra na nevidljivim hrastovima koje će razumijeti samo oni kojih nema. Da, brod će nestati u dubini, ali nestat će ponosan na svoje plovidbe, na mora i bitke u koje se upustio. Nestat će znajuć' da nije čekao more, ovaj put, zadnji put, pojurio je za njim. Ovaj put borio se za ono najvrjednije. Ono zbog čega bezdan dubine i mrak kraja... na neki čudan način, imaju smisao.