Ljubav? Ne, nije to bila ljubav. To je bio dim cigarete koji se nije izvlačio iz sobe i nijanse mraka. Čestice strasti koje nikada neću moći oprati sa sebe. Travanj kad nisam bio ni korektan ni pristojan, kad sam bio mangup i fakin, a ona je bila kraj mene. Izbacivanje iz kina? Sitne čarke. Šetnje po nasipu, Passat od njezinog starog, švercanje u vlaku. Prva policijska postaja Zagreb-Centar i razbijeni prozori na Jarunu, njezine psovke i čvrst zagrljaj, odgurivanje. Riječi "smiri se, dosta je" i šareni cirkus boja ispod mog lijevog oka zbog kojeg je bila ponosna.
To proljeće dolazi s jeseni, s prvim loše napisanim ispitima, ružnim mislima i crnim Sobranie cigaretama čiji dim podsjeća na tramvaje i besmislene vožnje od Črnomerca do Folke. Danas te ne bih ni prepoznao. K vragu, bili smo glupi - danas sebe ne bih prepoznao. Pravo, učenje noću, vip akreditacije, odijela, leptir mašne... skoro da sam nas zaboravio. Podsjeti me tek ponekad miris Jägermeistera na one Peline i sjedenje na Hendrixovom mostu, bili smo si tako odlični, tako izdvojeni iz odvratnog svijeta koji nas je neuspješno lovio. A skoro smo poginuli, jebote. Da, rijetko se sjetim. Pio sam Gulden Draak ovog ljeta u Puli i osjetio opet tvoje pijane usne, tvoj ugriz kroz smijeh i plave odbljeske policijske patrole. Zamislio sam se na tren i nasmijao kako sam se znao nasmijati kad smo u društvu prolazili jedno pored drugog - jao, sjećaš li se onog izlaska na Stross? Bili smo klinci a govorili smo klincima da su klinci? Kakav lingvistički eskapizam dvije skrivene duše koje su htjele odrasti, a u istom trenu nisu.
Dvije duše. Ne znam imam li ja još uvijek svoju, nekako mi se čini da sam ju izgubio u jednom od milijun vlakova u kojima provodim život zadnjih godina na relaciji između jednog od gradova u koje idem i jedinog grada u koji se vraćam. Sve češće mi se zalomi "kad sam bio u srednjoj", a mislim na točno jedan mjesec, mislim "kad sam bio sretan". Glup, lud. Nisam znao što je ljubav, no volio sam tvoje bubice i čudne navike. Nikad nisi dala da ti platim piće, ali otkidala si na otvaranje vrata i na poglede u Route 66-u kad bih ti skinuo kaput. I naravno, jutarnji ritual: kava s mlijekom i Cola, danas to ponekad naručim i proživim kako sam obožavao život u treptaju svijeta.
Eh... u Siriji nam Treći svjetski rat kuca na vrata, u Izraelu i dalje grade kuće na tuđim ognjištima, u Japanu je nuklearna katastrofa, a ni kod nas nije puno bajnije. Pa opet, ja pišem o tebi dok ti spavaš negdje u Amsterdamu kraj nekoga koga nikad nećeš tako voljeti. Nekad uhvatim pogledom avione koji lete na zapad i pomislim kako bi bilo da smo imali hrabrosti pobjeći kad smo htjeli. Svježe putovnice i novi vlak za München koji je otišao bez nas. Ne i bez naših srca. Ona i dalje putuju negdje po turskim vilajetima i kupaju se na Azurnoj obali, bore se u Mianmaru, vlakovima hitaju ka Indiji i Kini... a mi smo tu, na par tisuća kilometara udaljenosti, pod istim nebom. Drugačiji.
Zadnjih mjeseci često razmišljam o odlasku, a ponekad se trudim da ne zaboravim disati. Ne značiš mi ništa. Ni ti, ni onaj travanj koji je nestao u vremenu i prostoru. Ti nisi više ti, a jebiga, ni ja nisam ja. Sad smo fini i proračunati intelektualci, politički ukalupljeni, imamo one osmjehe kakve nismo nikada htjeli imati. Valjda se to zove odrastanje. Kad paziš. Čak i da se možemo vratiti u ono vrijeme, to ne bi bilo ono vrijeme, ne bi bile iste priče pune luđačke sreće koju smo zlostavljali i brzinom svjetlosti potrošili. Možda ne bismo pobjegli onog dana kad su nas natjeravali po Savskom gaju nego bi završili na Rebru, možda bi pala s dizalice na Borovju koje više nema i završila na Mirogoju, možda se ne bi stigli obući kad su ti se starci vratili iz kazališta pa bih na Mirogoju završio ja, heh...
Sad nam ostaju osmjesi i sjećanja. Naša priča koju nitko ne zna i meka rečenica koja će pobiti istinu kojom je pisana, najveću koju smo imali. Pripisat će ju alkoholu i noći, onome što je nas vodilo dok nam je išlo; trenutku, mjesecu slabosti.
Čekaju me debele knjige i savršeni svijet iz kojeg ispadam, ali ću opet upasti u njega još jači. To mi je oduvijek išlo. Porazi i pobjede bez ožiljaka. Bez znaka i spomena. Bitke perima i dugim, kompliciranim riječima. Opet te se neću sjetiti mjesecima. No laž je da nećeš biti tu.
Zauvijek ću te kriti u ožiljku onog ugriza. Da, da... znam. I ti ćeš mene tamo gdje samo mi znamo. Nadam se da si sretna, kažu mi da jesi. I čuo sam da si pitala za mene, sve je ok. Moji snovi podrapali su se u olujama koje mi nisu trebale pa sad kaplju i propuštaju, ali vratit ću ih na kurs. Nismo bili upravu kad smo sjedili na Trgu Maršala i gledali pravnike kako silaze iz Sveučilišta, ima ih vrijednih truda. Nisu svi lažni, uglavnom sam našao iznimke.
Znaš da mi se možeš javiti. Znam da nikad nećeš. Jer sve što nije tamo i nije tada samo će pokvariti čaroliju.
Nema komentara:
Objavi komentar