Pogledao sam se u ogledalo i - nisam sretan. Provlačim se starim pričama i izlizanim rečenicama, neprilagođenim idejama. Ovo je vrijeme velikih previranja, a moja previranja ljubičasta su prašina. Sjećaš se kad ti je košulja mirisala na njezin parfem i kad ti je trčala u zagrljaj? Pitam se. E da, nitko nije znao za vas, osim onog starog bračnog para na kojeg ste čak tri puta naletjeli na Bundeku, a oni su kroz vaš francuski poljubac prokomentirali cijelu generaciju.
Ljubav? Ne, nije to bila ljubav. To je bio dim cigarete koji se nije izvlačio iz sobe i nijanse mraka. Čestice strasti koje nikada neću moći oprati sa sebe. Travanj kad nisam bio ni korektan ni pristojan, kad sam bio mangup i fakin, a ona je bila kraj mene. Izbacivanje iz kina? Sitne čarke. Šetnje po nasipu, Passat od njezinog starog, švercanje u vlaku. Prva policijska postaja Zagreb-Centar i razbijeni prozori na Jarunu, njezine psovke i čvrst zagrljaj, odgurivanje. Riječi "smiri se, dosta je" i šareni cirkus boja ispod mog lijevog oka zbog kojeg je bila ponosna.
To proljeće dolazi s jeseni, s prvim loše napisanim ispitima, ružnim mislima i crnim Sobranie cigaretama čiji dim podsjeća na tramvaje i besmislene vožnje od Črnomerca do Folke. Danas te ne bih ni prepoznao. K vragu, bili smo glupi - danas sebe ne bih prepoznao. Pravo, učenje noću, vip akreditacije, odijela, leptir mašne... skoro da sam nas zaboravio. Podsjeti me tek ponekad miris Jägermeistera na one Peline i sjedenje na Hendrixovom mostu, bili smo si tako odlični, tako izdvojeni iz odvratnog svijeta koji nas je neuspješno lovio. A skoro smo poginuli, jebote. Da, rijetko se sjetim. Pio sam Gulden Draak ovog ljeta u Puli i osjetio opet tvoje pijane usne, tvoj ugriz kroz smijeh i plave odbljeske policijske patrole. Zamislio sam se na tren i nasmijao kako sam se znao nasmijati kad smo u društvu prolazili jedno pored drugog - jao, sjećaš li se onog izlaska na Stross? Bili smo klinci a govorili smo klincima da su klinci? Kakav lingvistički eskapizam dvije skrivene duše koje su htjele odrasti, a u istom trenu nisu.
Dvije duše. Ne znam imam li ja još uvijek svoju, nekako mi se čini da sam ju izgubio u jednom od milijun vlakova u kojima provodim život zadnjih godina na relaciji između jednog od gradova u koje idem i jedinog grada u koji se vraćam. Sve češće mi se zalomi "kad sam bio u srednjoj", a mislim na točno jedan mjesec, mislim "kad sam bio sretan". Glup, lud. Nisam znao što je ljubav, no volio sam tvoje bubice i čudne navike. Nikad nisi dala da ti platim piće, ali otkidala si na otvaranje vrata i na poglede u Route 66-u kad bih ti skinuo kaput. I naravno, jutarnji ritual: kava s mlijekom i Cola, danas to ponekad naručim i proživim kako sam obožavao život u treptaju svijeta.
Eh... u Siriji nam Treći svjetski rat kuca na vrata, u Izraelu i dalje grade kuće na tuđim ognjištima, u Japanu je nuklearna katastrofa, a ni kod nas nije puno bajnije. Pa opet, ja pišem o tebi dok ti spavaš negdje u Amsterdamu kraj nekoga koga nikad nećeš tako voljeti. Nekad uhvatim pogledom avione koji lete na zapad i pomislim kako bi bilo da smo imali hrabrosti pobjeći kad smo htjeli. Svježe putovnice i novi vlak za München koji je otišao bez nas. Ne i bez naših srca. Ona i dalje putuju negdje po turskim vilajetima i kupaju se na Azurnoj obali, bore se u Mianmaru, vlakovima hitaju ka Indiji i Kini... a mi smo tu, na par tisuća kilometara udaljenosti, pod istim nebom. Drugačiji.
Zadnjih mjeseci često razmišljam o odlasku, a ponekad se trudim da ne zaboravim disati. Ne značiš mi ništa. Ni ti, ni onaj travanj koji je nestao u vremenu i prostoru. Ti nisi više ti, a jebiga, ni ja nisam ja. Sad smo fini i proračunati intelektualci, politički ukalupljeni, imamo one osmjehe kakve nismo nikada htjeli imati. Valjda se to zove odrastanje. Kad paziš. Čak i da se možemo vratiti u ono vrijeme, to ne bi bilo ono vrijeme, ne bi bile iste priče pune luđačke sreće koju smo zlostavljali i brzinom svjetlosti potrošili. Možda ne bismo pobjegli onog dana kad su nas natjeravali po Savskom gaju nego bi završili na Rebru, možda bi pala s dizalice na Borovju koje više nema i završila na Mirogoju, možda se ne bi stigli obući kad su ti se starci vratili iz kazališta pa bih na Mirogoju završio ja, heh...
Sad nam ostaju osmjesi i sjećanja. Naša priča koju nitko ne zna i meka rečenica koja će pobiti istinu kojom je pisana, najveću koju smo imali. Pripisat će ju alkoholu i noći, onome što je nas vodilo dok nam je išlo; trenutku, mjesecu slabosti.
Čekaju me debele knjige i savršeni svijet iz kojeg ispadam, ali ću opet upasti u njega još jači. To mi je oduvijek išlo. Porazi i pobjede bez ožiljaka. Bez znaka i spomena. Bitke perima i dugim, kompliciranim riječima. Opet te se neću sjetiti mjesecima. No laž je da nećeš biti tu.
Zauvijek ću te kriti u ožiljku onog ugriza. Da, da... znam. I ti ćeš mene tamo gdje samo mi znamo. Nadam se da si sretna, kažu mi da jesi. I čuo sam da si pitala za mene, sve je ok. Moji snovi podrapali su se u olujama koje mi nisu trebale pa sad kaplju i propuštaju, ali vratit ću ih na kurs. Nismo bili upravu kad smo sjedili na Trgu Maršala i gledali pravnike kako silaze iz Sveučilišta, ima ih vrijednih truda. Nisu svi lažni, uglavnom sam našao iznimke.
Znaš da mi se možeš javiti. Znam da nikad nećeš. Jer sve što nije tamo i nije tada samo će pokvariti čaroliju.
Ali voljeli su smiješne, šarene, prepredene i u paučinastu čipku izvezene ideje o nekom boljem sutra. Sastajali su se svakog četvrtka u cafféu "Gavroche" u kasno prijepodne, uvijek za istim stolom na katu kraj duplog prozora koji se zarosi između stakala u proljeće i jesen kao da stara habsburška zgrada na uglu briše suze tim prozorom s pogledom na revoluciju. Oni se nisu isticali: Fran je nosio djedov isprano-smeđi baloner kojeg su propuhali valjda svi povjetarci, vjetrovi i oluje od kad su se njegovi doselili u grad pod obroncima Medvjeđe gore krajem prošlog stoljeća; ispod njega zlatio se lanac na oker lajbeku koji je skrivao košulju boje onih listopadskih snjegova koji šokirajući svojim dolaskom ne prave razliku između radnika, buržuja i dežurnih intelektualaca poput njegove pojave; a taman između lajbeka i košulje vrištala je crvena kravata kojoj je rok trajanja davno istekao. Crne hlače bile su jedino na njemu skrojeno kao savršeno za duge korake donjim gradom, a sjaj braun cipela vrijedio je onih par novčića tri ugla prije glavnog trga. Margareta je bila sve, samo ne gradska frajla. Dugu smeđu kosu vezala je, zamatala, čvorila i skrivala pod radnički kačket i ne bi ju jednom iz daleka zamijenili za kakvog dječaka iz željezničkog naselja. Toj zabludi zasigurno bi pomogle i hlače koje su rijetke djevojke nosile, a ona je oduvijek bila jedna od rijetkih. Bile su sasvim korektan prijelaz od cipela kakve nose radnici u novom paromlinu do smaragdno-zelene bluze na kojoj je otpao treći gumb, sasvim dovoljno da isprovocira prikriveni osmjeh u kutu Franovih usana kada se približila stolu na katu.
Gospodična Margareta, točna kao i uvijek - pozdravio ju je pridržavajući barokni stolac i razmišljajući o prikladnom načinu da ju obavijesti o propustu na njezinoj bluzi. Tek je ožujak, no vidim, Vama je već ljeto - nimalo prikladno izložio je opasku koja je izazvala crvenilo u njezinim obrazima i nekoliko nespretnih pokušaja prikrivanja rukama, nakon kojih je i sama shvatila da više pomoći nema. I vrijeme je da netko donese malo osmjeha u ovaj grad - izvukla se savršeno. Imate li gospodine Dorian kakve.... - Fran! Gospodine Fran! - obrecnuo se tiho, ali snažno. Eh, da... - pogledala je oko sebe u nadi da nitko nije primijetio njezin falsa nominatio i nada joj se ispunila - Gospodine Fran, imate li kakvu novu zgodu vrijednu spomena?
Konobari su već među sobom smišljali šale o Franu, tom studentu koji već mjesecima dovodi djevojku na kat Gavrochea, a ona svaki put odlazi sama, kao da je došlo do pogreške u tiskari i otisnuta je ista stranica romana već tridesetineki četvrtak za redom. No nisu mogli biti dalje od istine. Fran nije bio Fran, a Margareta... pa, Margareta je bila puno više od Margarete. Tatina ljubimica iz Offenbecherovih dvora pred sobom je imala svjetla Beča i Pariza, kolone udvarača od Beograda do Londona, najmodernije francuske haljine koje su stizale u njezine ormare prije no što bi njihove slike došle u djevojačke časopise o modi i ljubavi, prekrasan žuti sportski auto kao poklon za osamnaesti rođendan i stotine radnika pod sobom koji su joj 24 sata dnevno omogućavali sve što bi poželjela. Razlog što je u caffé dolazila u prnjama nije ležao u onome pred njom, već u onome pod njom: u musavim i pothlađenim dječarcima ciglane na zapadu grada i smrtno crnim licima rudara u brdima. Njoj nije bilo jasno kako jedni mogu bacati kruh dok ga drugi mole u prolazima, nije razumjela kako oni koji najviše rade - najmanje imaju, a od svega najnerazumljivije joj je bilo kako za to nije saznala puno prije no što joj je sredinom zime prišao Dorian. Fran, kako ga zove na sastancima u cafféu gdje dešifrira ključne riječi u njegovim izmišljenim dogodovštinama i priprema se za nešto čega ni jedno od njih nije svjesno.
Dorian je mladi buržuj i član ilegalne Građanske stranke, sin sasvim prosječnog fiškala i sanjar uistinu velikih snova. Upoznao ju je na izlazu s fakulteta na Kazališnom trgu i odmah shvatio da je gospodična Margareta Offenbecher, u njegovom dnevniku "Megi", sve, samo ne prosječna kolegica i buduća pravnica, nešto novo u njegovom gradu. Jednom ju je otpratio do Jelačić-Bužimskog trga i zaljubio se u njezin lak hod, a njoj su zaklecala koljena od sjaja u njegovim očima dok je nepromišljeno i glupo pričao o velikim planovima vrijednim zloglasne kaznionice u Lepoglavi. On se izgubio u njezinoj stvarnosti, a ona u njegovim snovima - savršena kombinacija za ljubav u nekom drugom vremenu. No ne i u ovom, gdje ju je odriješito prekorio. Vježbali smo ovo, Margareta. Lako je sada, mir je, Kralj je na svome mjestu i ulice su tihe, a nas nitko ovdje ne sluša. No dolaze velika vremena. Draga Margareta, dolazi veliko ljeto, a mi moramo biti spremni. Jesi li ti spremna? - uputio joj je pogled u isto vrijeme mek i grub. Nisam... - prozborila je posramljeno i spustila pogled na drveni stol. Nisi, ali ćeš biti, fali nam još malo vježbe. Udahnuo je kroz usta i glasno izdahnuo kroz nos. Hej, Megi? - prvi put ju je nazvao tako, a ona je podigla pogled junački ga ukrstivši s njegovim. Oprosti, Margareta. Izletjelo mi je. - Uredu je. Trepnula je. Megi je uredu. Nasmješila se i zarazila ga na tren svojim osmjehom. Znala je da im nedostaje još malo vježbe, ali znala je i da on zna kako su sastanci na katu cafféa puno više od te vježbe. Da, on je znao puno i pričao joj je o kraljevom nametanju volje, o revolucijama i barikadama i novim svjetovima i sve - sve je bilo istina. Osim onoga da ih ondje nitko ne sluša. No to niti on nije znao.
Zamisli brod. Zamisli jedra kojima deru svi vjetrovi ove naše podcijenjene planete i zamisli valove kako ih nagrizaju svojim usoljenim kapima iz dana u dan, godinu za godinom, more za morem. Zamisli kolike su oceane ona vidjela, koje dubine i kakva prostranstva praznine, kakve noći zvijezda razbacanih nebom i obzorom na sve četiri strane, pa dok pogled seže. Zamisli ta jedra kad ih zorom probude kola Svarogova s istoka i posuše na njima kristaliće soli, pa ih na tren opuste na blagom pasatu koji ih vodi naprijed. Gdje god to naprijed bilo.
Sada zamisli drvo. Od klice preko stabljike do tvrdog i mrkog debla hrasta koje se goropadno širi posavskom naplavinom poput medvjeda u proljeće. To drvo netko je sasjekao, porušio, ostavio samo rupu kao obrnut stećak da ga se sjete ptice koje su se skrivale u njegovim krošnjama, tim nepotrebnim labirintima grana i grančica koje je čovjek ostavio. Čovjeku to ne treba, njemu treba deblo, srž. On ga reže i cijepa, namače i poput majke pažljivo savija, oblikuje... hah, tko bi rekao da će to drvo, u vijeke prizemljeno, zasjati na pramcu i rezati one već spomenute divlje valove? Hrastovi su nepokretni? E prijatelju, taj hrast vidio je više svijeta nego što bi ti da živiš još deset života.
No, vrijeme leti. Da su ljudi, plakala bi jedra, rane parale bi brod. Mnogi se rode kraj mora, rijetki postanu kapetani, a još rjeđi su kapetani koji imaju tu nesreću uletjeti ovim brodom u oluju. More je kao život, katkad mirno, katkad burno, uvijek nepredvidivo, neosvojivo, puno više od onoga što vidimo. Kad ga prekriva bonaca kao poslijepodnevna paučina, ono možda ključa, a kad prve listopadske bure krenu u kas, možda baš tada spava u dubini. E more... neki brodovi dočekaju svoj planirani kraj, uplove zadnji put u luku uz seosku feštu, srdele i brancine, previše crnog vina; a neki ne.
Ovaj je "neki". Kažu da brodovima plitka voda smeta. No lako je u plitkom, znaš što dno nosi pa i kad mu klizneš, još uvijek možeš do površine. Još uvijek je obala blizu. Duboka voda, e ona je pokvarena, prepredena kao stari mađarski carinik. Nikad ne znaš što ti nosi, znaš samo da su obala i mir daleko. A hrast i jedra gube snagu.
Vjetar se provlači kroz tkanje, a more šulja kroz sitne pore, ni ne vide ih mornari dok ne postane prekasno. Čudno je to, pored tolike vode gdje god pogled seže, to malo potopit će brod. Duboko je, a sve se raspada. U tom čudesnom trenu, kad sunce još sja i zrak kao prvi puta kad smo došli na svijet struji našim plućima dok more otvara vrata bezdana, treba se boriti za ono najvrjednije. Ono zbog čega će i raspadnuto imati smisao.
I nestat će sve skoro, brže no što se itko nada. Brže no što vjeruješ. Lako će potonuti, izgubiti se u tami. No i kad nestane, ostat će plutati mrvice postojanja, neka nevidljiva jedra na nevidljivim hrastovima koje će razumijeti samo oni kojih nema. Da, brod će nestati u dubini, ali nestat će ponosan na svoje plovidbe, na mora i bitke u koje se upustio. Nestat će znajuć' da nije čekao more, ovaj put, zadnji put, pojurio je za njim. Ovaj put borio se za ono najvrjednije. Ono zbog čega bezdan dubine i mrak kraja... na neki čudan način, imaju smisao.
