Za dom? (filozofiranje s pretjeranom dozom samoljublja i arogancije)

Nisam neki putnik. Lagao bih, opet, kad bih rekao da nisam vidio svijeta, bijelog i onog boje preopranih košulja iz reklame za Vanish. Letio sam do sjevera Poljske, na zapad otprilike vode do koljena za vrijeme oseke na plaži u Den Haagu, jedino na istok nisam potegao daleko, tek do križanja Novakove i Vojvode Stepe negdje na brdovitom dijelu Beograda. Upoznao sam mnogo ljudi, nije da se hvalim, ali kad mi dođe vrijeme rođendana, čestitke stižu od Koreje i Malezije do Kanade i zapadne obale presjedinjenih američkih država, pa od Vaase (to vam je na sjeveru Finske gdje zimi ni vlakovi ne voze jer prugu zatrpa ni malo romantični finski snijeg) do Casablance i južne Indije, sve do Melbourna. Sve sam te ljude negdje upoznao, većinu već po uhodanom repetitoriju pitao znaju li gdje je Italija da bih im rekao da je Hrvatska odmah preko vode... no, not that side, those are Tunisia and Algeria, the other side. I volio sam pričati o Hrvatskoj.

Opet, nije da se hvalim, ali lijepa je zemlja. You know about Dubrovnik? - obično tako počinje, pa Brijuni, Plitvice, Zagreb, muški dio europskog kontingenta uglavnom je znao za Šukera, Modrića i Dinamo, poneka djevojka s one strane Atlantika za Višnjića, nažalost većina za rat, uglavnom svi za Teslu i prekrasnu obalu. Tina, djevojka iz kamenog Hamburga i vatrena navijačica St. Paulija koju sam upoznao u vlaku na izlasku s peštanskog Keletija, rekla mi je da je Hrvatska za nju zemlja apsurda. Nije znala puno o njoj, tek za toplo sunce, plavo more i odličnu ribu na milijun načina. A dočekao ju je snijeg do koljena na kolodvoru u Koprivnici i topli burek. Sve ima svoje čari, ali hrvatski apsurdi posebno.

Njih ne nedostaje. Postoje svjetska prvenstva u prežderavanju hot-dogovima, piciginu, čak i u ljenčarenju, pa je prava šteta što ne postoji neko prvenstvo u apsurdima. Bili bismo bili prvaci, apsurdno sami sebi radili proslave kao rukometašima i vaterpolistima na Jelačić placu. Apsurda imamo. Što želite, 65% ljudi koji ne mrze, ali za svaki slučaj unaprijed oduzimaju nekome prava? Ili pak lijevu vladu koja smanjuje radnička prava? Nema frke, evo ih, par sati od Beča na dolje, u Europskoj uniji, a van Schengena, tamo gdje su nas smjestili s braćom Bugarima i Rumunjima. Baš tamo gdje pripadamo, u uglavak na kraju europske rečenice. Imamo svega. Ljude koji žive od turizma - a mrze strance, mlade koji su konzervativniji od roditelja, 86% katolika i 1% skromnosti, vođu oporbe koji je bivši špijun, najpopularnijeg ministra koji podiže poreze. Nije vam dosta? Pazite sad: imamo svećenika koji je zastupnik u parlamentu i, da ironija bude na razini, bori se protiv vjeronauka u školama! Da, u mojoj zemlji oni koji najlošije žive najmanje razmišljaju kome će dati glas, a najviše se brinu oni koji imaju najveće šanse za pobjeći van i, kako kaže Babić, iz Stockholma pratiti referendum u kojem Bibinje i Muć odlučuju treba li zabraniti oralni seks jer se ni na usta ne rađa. Da, u mojoj zemlji ćete pijani ubiti djevojku i sud će vas uvjetno osuditi jer ste iz ugledne obitelji i niste kažnjavani, možda ćete nekoga propucati pištoljem koji ilegalno posjedujete i biti žrtva, možda ćete izbosti vršnjaka na smrt, priznati, predati oružje i biti oslobođeni zbog nedostatka dokaza. Da, ovdje ćete imati ratni stožer za obranu u vrijeme mira i obiteljske nasilnike koji promiču obiteljske vrijednosti. To je moja Hrvatska.

Zemlja bistrog mora i zamućenih umova. Ponekad imam dojam da ovdje sunce samo zalazi. Samo daje nadu da će jednom doći dan, da ćemo izaći iz mraka u koji ulazimo, iz zlih pogleda punih mržnje, iz straha i prijezira pažljivo umotanih u razgovjetne rečenice povezane lažnim osmjehom kao jeftinom mašnom, iz zatvorenih umova koji nas vode u slijepu ulicu iz koje smo došli, što dalje od ovih zločinačkih strelica s oltara i zvonika, što dalje od lažnih radničkih stranaka, što dalje od ovog jada, ove tuge i apatije koja nas prožima godinama. Ne, ne napadam vas. Ih, nas, kako god se osjećali. Volim ovu zemlju ali mrzim, o mrzim ono što postaje.

Žurim van pričati strancima o zemlji nasmijanih ljudi, prekrasne prirode, dobrog vina i savršene hrane. Dok ih još uz nas vežu more, Dubrovnik i Janica Kostelić, a ne zabrane brakova, napadi na manjine, verbalni terorizam klera i njemu podložnih, malih umova moga naroda.

Molim vas, nemojmo tim putem sramote. Ne želim to gledati iz Stockholma, želim biti ovdje u Hrvatskoj koja otvara vrata svima, u mojoj Hrvatskoj koja je slobodna nakon toliko stoljeća. U Hrvatskoj koja je dom svima koji ju vole. Ne samo odabranima, ne samo pravima.

Jer povijest uglavnom pokaže da su oni bili u krivu. Za dom? Da, za dom, moj i tvoj, naš, lijep, tolerantan, fin, siguran, slobodan, prosperitetan, vječan.

Ne, nismo spremni.

O ovim vremenima

Čini mi se da je vrijeme vizionara i revolucionara prošlo. Još se tek prije spavanja uvjeravam da će jednoga dana jedna generacija ponovno ustati, kao što se vjernik prije spavanja uvjerava da bog postoji. Svatko ima svoju zabludu. Izgleda da i jesam vjernik, na neki čudan način.

Vjerujem u bolje sutra. Patetično i ideološki jednoumno, idiotski, neinteligentno. Razočarano.

Mom dedi

Dugo nisam šetao sam Zagrebom. Noću. Zimska jakna, stare tenisice i u slušalicama lista iz nekih drugih, a opet ne tako davnih vremena. Prljavci, Tram 11, Arsen Dedić, Jura Stublić, Corto, Agrameri... neprimjetno koračam kroz note i nabasam na rub Heinzelove, kod Radničke. Nabasam na sjećanje.

 

Tamo me nekada deda vodio u mali kafić s provjerenom ekipom, sjeli bismo na terasicu s druge strane, pod brajdu, on bi popio veliko točeno Ožujsko, ja Cocktu bez leda. Još stoji nekad svjetleća reklama za Staro Češko tamo gdje već dugo nema tog kafića, ponekad blatnjavi šoder gdje bi deda parkirao bijelog TAS Golfa sad je asfaltirani parking treće zone za dvije kune po satu, a malo niže niz ulicu, gdje su bile "gradske kuće", gdje sam se kod tete Micike igrao vlakićima kupljenim u Njemačkoj, sada blješti Zagreb Tower.

 

Da, sve se mijenja, a promijenio se i moj deda. Tu je, a kao da nije. I ja sam tu, ali ne znam zna li on to, je li ponosan na mene, jesam li unuk kakvim je želio da postanem? Vrati se, ili dođe, s vremena na vrijeme, kaže starom nek ne zaboravi meni i sestri kupiti one adventske kalendare s čokoladicama za svaki dan do Božića, čokoladicama koje bi uvijek nestale puno prije. Baka mu očisti krušku ubranu u vrtu na Bregu pa se nasmije onako iskreno kao nekad.

 

Nikad moj deda nije bio lak karakter, ali znao se smijati. Vodio bi me na Maksimir, ponijeli bismo podmetače za sjedenje iz legendarne 82., sjeli bi na zapadnu tribinu oronulog stadiona i uživali u majstorijama Viduke, Cvite, Mare i Šokote; čudili bi se onim silnim japanskim novinarima kad je potpisao Kazuyoshi Miura; smijali kad smo uvaljali petaka Partizanu i mrzili bi Newcastle i Temurija Ketsbaiju; a onda bi mi dao da sjednem na prednje sjedalo dok se vozimo prema Folki. Da, deda je volio Dinamo, tu sam bolest naslijedio od njega i nikada neću zaboraviti kad se probudio iz kome i pitao me: Kak smo prošli protiv Osijeka... Zadnja naša tekma bila je na Istoku protiv Salzburga, poraz. Da sam znao da je zadnji put, platio bih dedi pivo.

 

Platio bih to pivo u kojem bi ispili sve igre na Boćarskom, sve šetnje po kvartu, treninge na koje me vodio, sva ona ljeta u Puli, lignje s pomfrijem na godišnjicu braka s bakom, sve polnočke u Majke Božje Lurdske u Zvonimirovoj, kićenje bora, sva moja skrivanja po zgradi Hvatske lutrije, sve sladolede, sve poklone za Božić, Nikulaš, Uskrs i rođendan i sve ono što sam zaboravio, a nisam smio. Nisam imao to pravo. 

 

Volim te, deda. I bil bum skoro fiškal, prvi u familiji, bil buš ponosan na mene, mada znam da si i sad. Znam da me čuješ kad ti povedam i znam kak ti je furt teško kad mi nemreš nikaj reći, sve kužim. 

 

Teško mi je i biram riječi. Hodam svojim gradom utopljenim u maglu i udišem sjećanja. Lijepo mi je sad, sretan sam. Kao kad je deda mogao šetati samnom. Onda je samo bilo malo lakše, bio sam klinac, svijet je bio sunčaniji, nije bilo briga. 

 

Ali nosim se sa svime. Prebolio sam mnoge poraze, naučio da hodam bez mnogih ljudi, ni za koga nisam pustio suzu. Tek mi s vremena na vrijeme fali moj deda onakav kakav je bio nekad. Prije bolnica, lijekova i te odvratne bolesti. Tada obrišem jednu suzu na ulazu u ulicu. Za mog dedu koji je tu... ponekad.

Prerijetko, ako mene nebo išta pita.

Sramim se.

Danas se sramim. Sramim se za jučer, za ono što će biti sutra, sramim se za danas. Sramim se za druge, za one koje nije sram. A trebalo bi ih biti, o trebalo bi.

Danas se sramim za one kojima su puna usta domoljublja, koji mašu trobojnicama i srce im kuca jednojezično i usamljeno, zatvoreno, za one koji koji vole prošlost i vole sebe više no što vole Hrvatsku. Danas se sramim za alfa mužjake u vojnim uniformama koji su zapriječili put onima koje je ovaj narod izabrao i znam, francuski etatizam... puno tražim od ovih balkanskih šljemova, ali zašto ne možemo naučiti dijeliti političare od institucija, demagogiju od realnosti i nadu od laži? Danas se sramim jer su podijelili Vukovar 18. studenoga, jedino mjesto i vrijeme kada su svi Hrvati kao jedan; i sramim se jer je u mojoj Hrvatskoj mom hrvatskom Predsjedniku zabranjeno doći u hrvatski simbol patnje. I ne, nije bitno zbog čega. Danas, na ovaj dan... nije.

Danas se sramim za one koji mrze. Sramim se onih koji iz obijesti, ne iz neznanja, žele drugima uskratiti pravo na brak koje, o znam to jako dobro, nije temeljno ljudsko pravo, no to nije bit. Esencija. To je mržnja. Sramim se za gospođu koja tvrdi da žena s djecom čiji muž je poginuo možda baš braneći Vukovar nisu obitelj; koja tvrdi da je za djecu najbolje da su s ocem koji ih zlostavlja, a njihovu majku rekreativno udara - jer to je obitelj. Kažu sada da to navodno nije rekla, ali što je rekla najmanje je sada bitno. Bitna je ta paradigma, u ime obitelji, a u stvarnosti u ime mržnje protiv svih različitih, drugačijih, protiv samohranih roditelja, homoseksualaca, istospolnih partnera, posvojene djece... sram me mržnje mog naroda.

Danas se sramim nebeskih apsurda moje zemlje. Sramim se beskrajnih moždanih vijuga ljudi koji su potpuno izgubljeni u šamaranju lažima koje im se servira s govornica, oltara i novinskih redaka. Ja dolazim iz zemlje u kojoj ljudi preziru vlast, a vođa oporbe je najnegativniji političar; iz zemlje u kojoj građani spajaju kraj s krajem zbog poreza, a ministar financija je najpopularniji član Vlade. Dovraga, ja dolazim iz treće najsiromašnije zemlje Europske unije u kojoj se rasprodaju zadnje državne tvrtke i autoceste, no ћирилица je glavni problem, dolazim iz zemlje gdje je svaka druga mlada osobe nezaposlena ali - hej! Pederi bi mogli dobiti pravo braka za deset godina?! Mamu im jebemo, braćo i sestre, Hrvatice i Hrvati! 750 000 puta. Da... sram me za svaki taj put, jer njih nije. Jer ne znaju da bi ih trebalo biti.

Da, danas se sramim Hrvatske. Sutra možda neću. Citirajući Elemental, "priroda je lijepa, al' zajebano društvo", danas se sramim što sam Hrvat. Sramim se što sam dio naroda koji je 800 godina bio manjina kojoj je većina nametala ratove, jezike, zastave, države i vladare, koju je većina tlačila, diskriminirala, ubijala i raseljavala; a nismo naučili. Ne, nismo naučili biti bolji. Sramim se što smo većina koja diskriminira i tlači, koja što iz straha i mržnje, a što iz obične obijesti i primitivizma nameće svoju volju. Sramim se. Jer danas... danas smo mi Khuen Hedervary, Šestosječanjska diktatura, danas smo 10. travnja, Načertanije, danas smo NDH. Danas smo sve ono što ne bismo trebali biti. Da, danas se sramim za one koji se ne srame sebe. A trebali bi.

Ay Carmela

Baš neprimjereno, sjetio sam se upravo one budimske sobe s balkonom i malko romantičnim pogledom na mađarski parlament. Djelovao je revolucionarno onim vrhovima što iskaču iznad magle, negdje u daljini, negdje preko Dunava, na peštanskoj strani ostarjelog grada. Da, revolucionarno, čak. Uvijek sam se palio na revolucije.

Budimpešta (privatni album)

Pričali smo o svim razlikama koje nas dijele: ona pravoslavka, ja agnostik; njen stari u JNA, moj Zenga; ona s obala mora, ja s obala Save... samo ta čudna, mračna privlačnost revolucionarnih misli bila nam je veza. Ima neka tajna veza... da, ako je ikada ta glupa pjesma imala smisla, to je bilo te zadnje večeri u Budimpešti.

I nije bitno što se onda događalo, razišla se ekipa na sve strane svijeta, dio nas je ostao tamo, tako je najbolje. Najiskrenije. Kad ostaviš dio srca u tuđem gradu, znaš da je vrijedilo.

Sjetio sam se te budimske sobe i revolucionarnog prozora baš ovih dana kada zrak čudno miriše, a zidovi svijeta mistično šute dok prepredeni pasati nose iste stare priče davno nađenih putnika. Razmišljam. Mirišem. Osjećam vrijeme kako mi teče niz obraze. Zaklapam oči. Moj život je miran, tih. Sjetio sam se uje, on je ona legendarna generacija rođena za bestselling biografije: koncerti s početka osamdesetih, Dinamo i gostovanja s kraja, rat, šore... ja nemam te priče. Ja imam svoje isprazne funkcije, relativno dobre ocjene. Imam par priča iz kvarta, neka bježanja od policije, jednu luđačku romansu, neke konferencijske fore, jedno uhićenje, ništa posebno. I bit će nešto od mene, svi to znaju, možda i bolje od mene. Ali nije to to.

Vojnik (drugera.com)

Onaj pogled preko Dunava. Da, crvene zastave i lako pamteće melodije o boljoj budućnosti, moj DNA. Moj strah. Strah da ću se jednog dana probuditi negdje na zapadu, propalih snova i gnjilih ideja o svijetu kojeg neće biti, a moglo je, bio je tako jebeno blizu.

Hoće li itko samnom plakati zbog njega? Kad popijem previše Jamesona s ledom, negdje daleko od te proklete Budimpešte, u Parizu naprimjer. Kad mi se zavrti ovaj odvratni svijet pred očima, hoće li njegovi obrisi urezati mračne tragove u moje korake? U sve što ostaje zamnom. U moje priče i ove sitnice postojanja na blogu. U moje poljupce i osmjehe, u moje šale, u sve što će postati nebitno.

Ne znam. Ne volim Budimpeštu, parlament, Dunav uzvodno od Novog Sada i priče o revolucijama. Utapam se u njima kao neželjeno mače. Tiho i melankolično.

Desetominutni vodič za putnike amatere

Svatko, valjda, živi na svoj način. Tuguje na svoj način, uživa na svoj način. Sve što čini - čini na neki svoj način. Ja nikada nisam uživao u velikim stvarima koje su me veselile, a zbog kojih nisam bio sretan. Baš suprotno, one stvari na koje sam ponosan, koje se srebrnkasto presijavaju u životopisu i možda, samo možda, izazivaju zavist kod nekoga, meni su bile bitne samo zbog tih nekih. U svakom pogledu.

Čitam redovito Hrvoja Šalkovića i njegove statuse i filozofiju čovjeka koji je proputovao uzduž i poprijeko ovaj naš usamljeni planet. Nikad nije rekao savjet koji bih ja uvijek dao - stvori osjećaj. U Beču sam obišao Schönbrun, Prater, sve dućane na Mariahilferstrasse i sve moguće uličice, zgrade, muzeje i ljepote metropole propalog carstva, ali Beč će za mene uvijek biti hostel kraj Dunava, L.M. i ja kako pijemo jeftino pivo, pušimo Black Devil i sprdamo se s našom šestodnevnom vezom u sedmom razredu. Kakvi carevi, dame i gospoda, mein bokkeni - onako gimnazijski, nebitno, pivo od bosanca koji na kiosku u ponoć prodaje kebab i prodike razrednice poslije. Ljudi me čudno gledaju kada dajem osjećajima pridjeve gradova i mjesta, ali... ona iskonska sloboda, miris divljine, strasti i alkohola, pogleda preko stola, nebitnih priča uz violinu i dvije gitare u pozadini, nije li to beogradski? Pripadanje, ljepote, bezbrižnost u savršenstvu - amsterdamski; prolaznost, toplina, zub vremena, magloviti glasovi i nerazumljive pjesme uz harmoniku - peštanski?

Putovanje je prelazak puno više granica od onih iscrtanih na kartama. Ja nemam fotografije amfiteatra u Veroni ni Euromasta u Rotterdamu, nemam ni slike Gdanjska, Sarajeva, Maribora, Pečuha, Delfta, Nurnberga... ja imam njihove osjećaje. Ukrao sam ih dok nisu obraćali pažnju, uglavnom noću na klupicama, balkonima i u barovima, kroz spontane razgovore kriomice, avanturističke poglede uz jednu podignutu obrvu i jedva primjetan ugriz usnice, često iste šale za drugu publiku, putujući one-man teatar.

I sada, kad se moji uspjesi utapaju i ne mogu mjeriti s tuđima, ja imam te osjećaje. Znam kako dišu neke druge ulice, kako plaču neka druga neba i kako pričaju neke druge čaše. Ne pretvaram se da znam francuski, iako ću kad popijem sigurno delbojevski prosuti touche ili apres vous, ni da čitam Gustava le Bona, poznajem teoriju francuskog etatizma ili znam više od četiri pjesme Kings of Leona. Ne volim šljokičaste djevojke, skupe krpice na jeftinim ljudima i einsteine iz fakultetskih klupa. Ne veselim se peticama nego osmjehu očima kad izlazim iz kabineta. Bojim se sreće, stabilna je, mirna, dosadna. Na previše razina nismo kompatibilni.

Spreman za psihijatra? Skupo. Moje čestice tame i nesigurnosti obično izliječi alkohol, koliko god mu trebalo. Tako je, kako je. Moje priče su patetične i dosadne, blago umišljene i samodopadne, agramerske, samo meni bitne. Moje zjenice razglednice su iz prošlosti i mislim da mi dobro stoje. Ne mislim što misle drugi o tome.

Pa kao u svakom romanu koji izlazi u nastavcima, na kraju jedne priče počinje druga. Još su tri tjedna do odlaska s obala ove rijeke koja nikad nije uspješno glumila moju Savu, ali to sada nije ni bitno. Hah, strah me koliko ništa više nije bitno. Osim jednoga. Koliko danas ne mogu bez onoga što prije tri dana nisam ni imao. Znaš onaj osjećaj kad ništa nije na svome mjestu, a sve nekako je? Ne znam kako ga opisati. Možda i ovaj grad okrunim pridjevom. Zbog nje, da.

Ludo jedna prekrasna... you and I, we will do all the funniest things from our 'To do before you die' list. I ništa neće biti uredu. Baš onako kako treba biti.

Bili smo glupi i pijani, mladi, zaljubljeni i izgubljeni, a tako nađeni. Smrtni i besmrtno spojeni. Nepoznati u vremenu i prostoru.

Pogledao sam se u ogledalo i - nisam sretan. Provlačim se starim pričama i izlizanim rečenicama, neprilagođenim idejama. Ovo je vrijeme velikih previranja, a moja previranja ljubičasta su prašina. Sjećaš se kad ti je košulja mirisala na njezin parfem i kad ti je trčala u zagrljaj? Pitam se. E da, nitko nije znao za vas, osim onog starog bračnog para na kojeg ste čak tri puta naletjeli na Bundeku, a oni su kroz vaš francuski poljubac prokomentirali cijelu generaciju.

Ljubav? Ne, nije to bila ljubav. To je bio dim cigarete koji se nije izvlačio iz sobe i nijanse mraka. Čestice strasti koje nikada neću moći oprati sa sebe. Travanj kad nisam bio ni korektan ni pristojan, kad sam bio mangup i fakin, a ona je bila kraj mene. Izbacivanje iz kina? Sitne čarke. Šetnje po nasipu, Passat od njezinog starog, švercanje u vlaku. Prva policijska postaja Zagreb-Centar i razbijeni prozori na Jarunu, njezine psovke i čvrst zagrljaj, odgurivanje. Riječi "smiri se, dosta je" i šareni cirkus boja ispod mog lijevog oka zbog kojeg je bila ponosna.

To proljeće dolazi s jeseni, s prvim loše napisanim ispitima, ružnim mislima i crnim Sobranie cigaretama čiji dim podsjeća na tramvaje i besmislene vožnje od Črnomerca do Folke. Danas te ne bih ni prepoznao. K vragu, bili smo glupi - danas sebe ne bih prepoznao. Pravo, učenje noću, vip akreditacije, odijela, leptir mašne... skoro da sam nas zaboravio. Podsjeti me tek ponekad miris Jägermeistera na one Peline i sjedenje na Hendrixovom mostu, bili smo si tako odlični, tako izdvojeni iz odvratnog svijeta koji nas je neuspješno lovio. A skoro smo poginuli, jebote. Da, rijetko se sjetim. Pio sam Gulden Draak ovog ljeta u Puli i osjetio opet tvoje pijane usne, tvoj ugriz kroz smijeh i plave odbljeske policijske patrole. Zamislio sam se na tren i nasmijao kako sam se znao nasmijati kad smo u društvu prolazili jedno pored drugog - jao, sjećaš li se onog izlaska na Stross? Bili smo klinci a govorili smo klincima da su klinci? Kakav lingvistički eskapizam dvije skrivene duše koje su htjele odrasti, a u istom trenu nisu.

Dvije duše. Ne znam imam li ja još uvijek svoju, nekako mi se čini da sam ju izgubio u jednom od milijun vlakova u kojima provodim život zadnjih godina na relaciji između jednog od gradova u koje idem i jedinog grada u koji se vraćam. Sve češće mi se zalomi "kad sam bio u srednjoj", a mislim na točno jedan mjesec, mislim "kad sam bio sretan". Glup, lud. Nisam znao što je ljubav, no volio sam tvoje bubice i čudne navike. Nikad nisi dala da ti platim piće, ali otkidala si na otvaranje vrata i na poglede u Route 66-u kad bih ti skinuo kaput. I naravno, jutarnji ritual: kava s mlijekom i Cola, danas to ponekad naručim i proživim kako sam obožavao život u treptaju svijeta.

Eh... u Siriji nam Treći svjetski rat kuca na vrata, u Izraelu i dalje grade kuće na tuđim ognjištima, u Japanu je nuklearna katastrofa, a ni kod nas nije puno bajnije. Pa opet, ja pišem o tebi dok ti spavaš negdje u Amsterdamu kraj nekoga koga nikad nećeš tako voljeti. Nekad uhvatim pogledom avione koji lete na zapad i pomislim kako bi bilo da smo imali hrabrosti pobjeći kad smo htjeli. Svježe putovnice i novi vlak za München koji je otišao bez nas. Ne i bez naših srca. Ona i dalje putuju negdje po turskim vilajetima i kupaju se na Azurnoj obali, bore se u Mianmaru, vlakovima hitaju ka Indiji i Kini... a mi smo tu, na par tisuća kilometara udaljenosti, pod istim nebom. Drugačiji.

Zadnjih mjeseci često razmišljam o odlasku, a ponekad se trudim da ne zaboravim disati. Ne značiš mi ništa. Ni ti, ni onaj travanj koji je nestao u vremenu i prostoru. Ti nisi više ti, a jebiga, ni ja nisam ja. Sad smo fini i proračunati intelektualci, politički ukalupljeni, imamo one osmjehe kakve nismo nikada htjeli imati. Valjda se to zove odrastanje. Kad paziš. Čak i da se možemo vratiti u ono vrijeme, to ne bi bilo ono vrijeme, ne bi bile iste priče pune luđačke sreće koju smo zlostavljali i brzinom svjetlosti potrošili. Možda ne bismo pobjegli onog dana kad su nas natjeravali po Savskom gaju nego bi završili na Rebru, možda bi pala s dizalice na Borovju koje više nema i završila na Mirogoju, možda se ne bi stigli obući kad su ti se starci vratili iz kazališta pa bih na Mirogoju završio ja, heh...

Sad nam ostaju osmjesi i sjećanja. Naša priča koju nitko ne zna i meka rečenica koja će pobiti istinu kojom je pisana, najveću koju smo imali. Pripisat će ju alkoholu i noći, onome što je nas vodilo dok nam je išlo; trenutku, mjesecu slabosti.

Čekaju me debele knjige i savršeni svijet iz kojeg ispadam, ali ću opet upasti u njega još jači. To mi je oduvijek išlo. Porazi i pobjede bez ožiljaka. Bez znaka i spomena. Bitke perima i dugim, kompliciranim riječima. Opet te se neću sjetiti mjesecima. No laž je da nećeš biti tu.

Zauvijek ću te kriti u ožiljku onog ugriza. Da, da... znam. I ti ćeš mene tamo gdje samo mi znamo. Nadam se da si sretna, kažu mi da jesi. I čuo sam da si pitala za mene, sve je ok. Moji snovi podrapali su se u olujama koje mi nisu trebale pa sad kaplju i propuštaju, ali vratit ću ih na kurs. Nismo bili upravu kad smo sjedili na Trgu Maršala i gledali pravnike kako silaze iz Sveučilišta, ima ih vrijednih truda. Nisu svi lažni, uglavnom sam našao iznimke.

Znaš da mi se možeš javiti. Znam da nikad nećeš. Jer sve što nije tamo i nije tada samo će pokvariti čaroliju.

Oni nisu voljeli uniforme (I)

Ali voljeli su smiješne, šarene, prepredene i u paučinastu čipku izvezene ideje o nekom boljem sutra. Sastajali su se svakog četvrtka u cafféu "Gavroche" u kasno prijepodne, uvijek za istim stolom na katu kraj duplog prozora koji se zarosi između stakala u proljeće i jesen kao da stara habsburška zgrada na uglu briše suze tim prozorom s pogledom na revoluciju. Oni se nisu isticali: Fran je nosio djedov isprano-smeđi baloner kojeg su propuhali valjda svi povjetarci, vjetrovi i oluje od kad su se njegovi doselili u grad pod obroncima Medvjeđe gore krajem prošlog stoljeća; ispod njega zlatio se lanac na oker lajbeku koji je skrivao košulju boje onih listopadskih snjegova koji šokirajući svojim dolaskom ne prave razliku između radnika, buržuja i dežurnih intelektualaca poput njegove pojave; a taman između lajbeka i košulje vrištala je crvena kravata kojoj je rok trajanja davno istekao. Crne hlače bile su jedino na njemu skrojeno kao savršeno za duge korake donjim gradom, a sjaj braun cipela vrijedio je onih par novčića tri ugla prije glavnog trga. Margareta je bila sve, samo ne gradska frajla. Dugu smeđu kosu vezala je, zamatala, čvorila i skrivala pod radnički kačket i ne bi ju jednom iz daleka zamijenili za kakvog dječaka iz željezničkog naselja. Toj zabludi zasigurno bi pomogle i hlače koje su rijetke djevojke nosile, a ona je oduvijek bila jedna od rijetkih. Bile su sasvim korektan prijelaz od cipela kakve nose radnici u novom paromlinu do smaragdno-zelene bluze na kojoj je otpao treći gumb, sasvim dovoljno da isprovocira prikriveni osmjeh u kutu Franovih usana kada se približila stolu na katu.

Gospodična Margareta, točna kao i uvijek - pozdravio ju je pridržavajući barokni stolac i razmišljajući o prikladnom načinu da ju obavijesti o propustu na njezinoj bluzi. Tek je ožujak, no vidim, Vama je već ljeto - nimalo prikladno izložio je opasku koja je izazvala crvenilo u njezinim obrazima i nekoliko nespretnih pokušaja prikrivanja rukama, nakon kojih je i sama shvatila da više pomoći nema. I vrijeme je da netko donese malo osmjeha u ovaj grad - izvukla se savršeno. Imate li gospodine Dorian kakve.... - Fran! Gospodine Fran! - obrecnuo se tiho, ali snažno. Eh, da... - pogledala je oko sebe u nadi da nitko nije primijetio njezin falsa nominatio i nada joj se ispunila - Gospodine Fran, imate li kakvu novu zgodu vrijednu spomena?

Konobari su već među sobom smišljali šale o Franu, tom studentu koji već mjesecima dovodi djevojku na kat Gavrochea, a ona svaki put odlazi sama, kao da je došlo do pogreške u tiskari i otisnuta je ista stranica romana već tridesetineki četvrtak za redom. No nisu mogli biti dalje od istine. Fran nije bio Fran, a Margareta... pa, Margareta je bila puno više od Margarete. Tatina ljubimica iz Offenbecherovih dvora pred sobom je imala svjetla Beča i Pariza, kolone udvarača od Beograda do Londona, najmodernije francuske haljine koje su stizale u njezine ormare prije no što bi njihove slike došle u djevojačke časopise o modi i ljubavi, prekrasan žuti sportski auto kao poklon za osamnaesti rođendan i stotine radnika pod sobom koji su joj 24 sata dnevno omogućavali sve što bi poželjela. Razlog što je u caffé dolazila u prnjama nije ležao u onome pred njom, već u onome pod njom: u musavim i pothlađenim dječarcima ciglane na zapadu grada i smrtno crnim licima rudara u brdima. Njoj nije bilo jasno kako jedni mogu bacati kruh dok ga drugi mole u prolazima, nije razumjela kako oni koji najviše rade - najmanje imaju, a od svega najnerazumljivije joj je bilo kako za to nije saznala puno prije no što joj je sredinom zime prišao Dorian. Fran, kako ga zove na sastancima u cafféu gdje dešifrira ključne riječi u njegovim izmišljenim dogodovštinama i priprema se za nešto čega ni jedno od njih nije svjesno.

Dorian je mladi buržuj i član ilegalne Građanske stranke, sin sasvim prosječnog fiškala i sanjar uistinu velikih snova. Upoznao ju je na izlazu s fakulteta na Kazališnom trgu i odmah shvatio da je gospodična Margareta Offenbecher, u njegovom dnevniku "Megi", sve, samo ne prosječna kolegica i buduća pravnica, nešto novo u njegovom gradu. Jednom ju je otpratio do Jelačić-Bužimskog trga i zaljubio se u njezin lak hod, a njoj su zaklecala koljena od sjaja u njegovim očima dok je nepromišljeno i glupo pričao o velikim planovima vrijednim zloglasne kaznionice u Lepoglavi. On se izgubio u njezinoj stvarnosti, a ona u njegovim snovima - savršena kombinacija za ljubav u nekom drugom vremenu. No ne i u ovom, gdje ju je odriješito prekorio. Vježbali smo ovo, Margareta. Lako je sada, mir je, Kralj je na svome mjestu i ulice su tihe, a nas nitko ovdje ne sluša. No dolaze velika vremena. Draga Margareta, dolazi veliko ljeto, a mi moramo biti spremni. Jesi li ti spremna? - uputio joj je pogled u isto vrijeme mek i grub. Nisam... - prozborila je posramljeno i spustila pogled na drveni stol. Nisi, ali ćeš biti, fali nam još malo vježbe. Udahnuo je kroz usta i glasno izdahnuo kroz nos. Hej, Megi? - prvi put ju je nazvao tako, a ona je podigla pogled junački ga ukrstivši s njegovim. Oprosti, Margareta. Izletjelo mi je. - Uredu je. Trepnula je. Megi je uredu. Nasmješila se i zarazila ga na tren svojim osmjehom. Znala je da im nedostaje još malo vježbe, ali znala je i da on zna kako su sastanci na katu cafféa puno više od te vježbe. Da, on je znao puno i pričao joj je o kraljevom nametanju volje, o revolucijama i barikadama i novim svjetovima i sve - sve je bilo istina. Osim onoga da ih ondje nitko ne sluša. No to niti on nije znao.

Priča potonulih mornara

Zamisli brod. Zamisli jedra kojima deru svi vjetrovi ove naše podcijenjene planete i zamisli valove kako ih nagrizaju svojim usoljenim kapima iz dana u dan, godinu za godinom, more za morem. Zamisli kolike su oceane ona vidjela, koje dubine i kakva prostranstva praznine, kakve noći zvijezda razbacanih nebom i obzorom na sve četiri strane, pa dok pogled seže. Zamisli ta jedra kad ih zorom probude kola Svarogova s istoka i posuše na njima kristaliće soli, pa ih na tren opuste na blagom pasatu koji ih vodi naprijed. Gdje god to naprijed bilo.

Sada zamisli drvo. Od klice preko stabljike do tvrdog i mrkog debla hrasta koje se goropadno širi posavskom naplavinom poput medvjeda u proljeće. To drvo netko je sasjekao, porušio, ostavio samo rupu kao obrnut stećak da ga se sjete ptice koje su se skrivale u njegovim krošnjama, tim nepotrebnim labirintima grana i grančica koje je čovjek ostavio. Čovjeku to ne treba, njemu treba deblo, srž. On ga reže i cijepa, namače i poput majke pažljivo savija, oblikuje... hah, tko bi rekao da će to drvo, u vijeke prizemljeno, zasjati na pramcu i rezati one već spomenute divlje valove? Hrastovi su nepokretni? E prijatelju, taj hrast vidio je više svijeta nego što bi ti da živiš još deset života.

No, vrijeme leti. Da su ljudi, plakala bi jedra, rane parale bi brod. Mnogi se rode kraj mora, rijetki postanu kapetani, a još rjeđi su kapetani koji imaju tu nesreću uletjeti ovim brodom u oluju. More je kao život, katkad mirno, katkad burno, uvijek nepredvidivo, neosvojivo, puno više od onoga što vidimo. Kad ga prekriva bonaca kao poslijepodnevna paučina, ono možda ključa, a kad prve listopadske bure krenu u kas, možda baš tada spava u dubini. E more... neki brodovi dočekaju svoj planirani kraj, uplove zadnji put u luku uz seosku feštu, srdele i brancine, previše crnog vina; a neki ne.

Ovaj je "neki". Kažu da brodovima plitka voda smeta. No lako je u plitkom, znaš što dno nosi pa i kad mu klizneš, još uvijek možeš do površine. Još uvijek je obala blizu. Duboka voda, e ona je pokvarena, prepredena kao stari mađarski carinik. Nikad ne znaš što ti nosi, znaš samo da su obala i mir daleko. A hrast i jedra gube snagu.

Vjetar se provlači kroz tkanje, a more šulja kroz sitne pore, ni ne vide ih mornari dok ne postane prekasno. Čudno je to, pored tolike vode gdje god pogled seže, to malo potopit će brod. Duboko je, a sve se raspada. U tom čudesnom trenu, kad sunce još sja i zrak kao prvi puta kad smo došli na svijet struji našim plućima dok more otvara vrata bezdana, treba se boriti za ono najvrjednije. Ono zbog čega će i raspadnuto imati smisao.

I nestat će sve skoro, brže no što se itko nada. Brže no što vjeruješ. Lako će potonuti, izgubiti se u tami. No i kad nestane, ostat će plutati mrvice postojanja, neka nevidljiva jedra na nevidljivim hrastovima koje će razumijeti samo oni kojih nema. Da, brod će nestati u dubini, ali nestat će ponosan na svoje plovidbe, na mora i bitke u koje se upustio. Nestat će znajuć' da nije čekao more, ovaj put, zadnji put, pojurio je za njim. Ovaj put borio se za ono najvrjednije. Ono zbog čega bezdan dubine i mrak kraja... na neki čudan način, imaju smisao.

Neki bolji, paralelni, ljetni grad...

Od kad sam se sa svog "zege" asfalta na privremenih pola desetljeća preselio parsto kilometara istočnije, moja ljeta, uz poneki seminarsko-konferencijski skok do Budimpešte ili Gdanjska nacionalnim i ne pretjerano sigurnim šinskim prijevoznikom ili pak plaćenim mjestom u Lufthansinom sjedalu s pogledom na beskraj (Danke Deutschland) i forsiranim odlaskom na more jer "kog nam boga treba kuća u Istri ak ti nebuš išel tam", izgledala su uglavnom isto: Zagreb ljeti.

(slika: Jelačić trg, Ranko Marton, marton.hr)

Ima nešto u toj velikoj seobi naroda s obala smeđe Save na bistro i plavo nam mare nostrum, mare Croaticum. Odmah ću se ograditi: ovo nije tekst protiv doseljenika u Zagreb, nakostriješe mi se dlake na prsima kad čujem ubersupermegapurgere kako u maniri najboljih mengelista zbrajaju i oduzimaju eritrocite, leukocite i trombocite svećano priopćavajući pacijentima mračnu dijagnozu: "Moj naklon, gospon Mikulić, ampak zgleda da ste vi skroz na skroz dotepenec." Takvi ubersupermegapurgeri bi htjeli da Zagreb bude grad od sto milijuna stanovnika, ali da se nitko ne doseli. No neću o njima, oni tak i tak najčešće u ranijim dvadesetima odu na more, "zanima ih kako ljubi dalmatinka", zanima i nju svašta, tuc tuc, gore - dole, par uzdaha i negdje oko Uskrsa rodi se mali Duje.

 

Ali ima nešto u toj seobi naroda. Kao i mnogi, ja sam ljeta provodio na moru i Zagreb ljeti predstavljao mi je zemaljsku verziju jednog od krajnjih krugova Danteovog pakla, vrućinu, dosadu, reprize Dadilje Fran i Pune kuće od kojih sam jedva čekao pobjeći. Onda sam otišao studirati, što je značilo ljetovanje na domaćem asfaltu i otkrio sam, a vi zaključite zvučim li kao Cristofor Columbo ili Captain Obvious - neki novi Zagreb. Tako negdje sa školskim praznicima i kolektivnim godišnjima prazni se parking u mojoj ulici, prigodno nazvanoj po dramaturgu i prvaku velikih obrata. To je znak da su mnogi otišli babama i didama, u rodne krajeve svojih roditelja i na brćkanja po jadranskim plićacima, riganja po vodičkim grmovima i naslikavanja u Papayi, Revelinu, Boi i svježe zatvorenom Carpe Diemu. Zamijenili su ih stranci.

 

Na zagrebačke ulice slile su kolone click-click Japanaca i Korejaca oduševljenih svakom ciglom i svakim prozorom i zapravo svakom pojavom koja se pojavno pojavljuje, nešto manje i razuzdanije skupine sredovječnih i efikasno pocrvenjelih Britanaca koji ispijaju hladne krigle u Tkalči dok im žene vise po dućanima i kupuju autohtone hrvatske kravate koje muževi ne razlikuju od 10£ kravata iz WallMarta, zatim tradicionalne Švabe i Bavarci s onim clip-on sunčanim nastavcima na naočalama, neočekivani Španjolci s, godinama unatoč, prilično zgodnim ženama i još masa raznih pripadnika naroda i narodnosti širom starog kontinenta, pa i malo šire, odnosno dalekoistočnije i sjeverozapadnije. A onda padne noć...

 

Napune se terase kafića, stvore se gužve u Tkalči, konobari u Bulldogu ne skrivaju široke osmjehe pred tringeltom gostiju jer, kada sunce zađe, mala je razlika između Amerikanca i Rusa, skandinavca i mediteranca. Razvežu se deseci jezika u nepreglednu čaroliju kaosa, pjesme, djece koja trčkaraju, ispijanja piva i vina i brštenja domaćih i domaćih* specijaliteta, hipsterskih osmjeha i bliceva fotoaparata pod zvijezdama i starogradskim lampama. U cijelom tom đumbusu pokaže se i ona fina strana Zagreba, oni penzioneri s leptir mašnama, ganc zrihtane dame sa šeširima, frajle u ljetnim haljinicama, ulični gitaristi i violinisti, sve ono što je uvijek tu, ali ne dolazi do izražaja kraj silicon valley modela ispod tone šminke i Emporijo Armanji majica iz kojih vire zlatni križevi u slavu izmišljenog nebeskog lika uz prigodne jebotebogove i patrijotski hračak.

 

Kroz osnovnu i srednju školu, deset godina treniranja vaterpola, faks, poslove, seminare, treninge i konferencije upoznao sam stotine ljudi iz više od četrdeset zemalja, a oni su savršen povod, uzrok i izlika za provođenje večeri na potezu od Tomislavca do vrha Tkalče i od Palmotićeve do Medvedgrada u Ilici, pa makar uz samo jednu politrenu kriglu Gričke za smiješnih devet kuna. Ima nešto u zagrebačkom ljetu... da, to su preslatke Dankinje, pripiti Nizozemci, nalickani Francuzi i onaj šarmerski okret kad čuješ jezik za stolom pored, stranjski - a naš, pa pitaš "cure, vi ste iz Srbije?", a priča krene savršeno laganim tokom. To je taj neobjašnjivi kozmos zagrebačkog ljeta kad se čak i na zetovcima nazire osmjeh, kad vrućina otopi barikade, nakloni se gradu i pretvori ga u pravu malu europsku metropolu pod Sljemenom, bar na nekoliko ljetnih tjedana. 

 

Od svih Zagreba, taj Zagreb volim najviše.

Neke stare, ljubavne

Ima tih merlot barrique večeri koje narastu, odrastu i prerastu u noći koje nisu spremne za politiku, za pravo, za dobro i zlo, pravdu, ah, lijeve i desne, sve one koji nas salijeću danima. Noći nisu za njih, one su za nešto nebitno, a opet toliko bitno, nešto o čemu nitko ne priča jer je teško uhvatiti riječi, one nisu za half-windsor čvorove već za prste koji struje kroz kosu, za pogled unatrag, motivaciju za unaprijed...

našao sam jedan stari, pretjerano romantistički, gimnazijsko-romantičarski tekst koji sam napisao prije svega danas, prije ovog grada, prije sadašnjih prijatelja, kolega, kolegica i prijateljica, prije ovog života. Heh, tekst iz prošlog života, o jedinoj poveznici ovoga danas i onoga jučer, još uvijek tako stvaran, modeliran, tragikomično zrcalan.

A nisam čak dobio ni "odličan" iz te zadaćnice.

"Grofice, pišem Vam srcem punim istine i očima punim suza. I ovih par vlažnih točaka na papiru što podsjećaju na njih… ne dajte mi da Vas uvjerim da su od znoja s dlanova, iako varoške ceste cvrče od sunčevih pogleda, uz čašu vina nekako su tiše. Znajte da mislim na Vas u onim noćima kad se Sunce zaigra nad ovim grudolikim brežuljcima, pa, čim shvati da mu vrijeme leti, ono potrči kao dijete pred pčelom, spotakne se i… nemojte se bojati, sve je dobro sa Suncem, već je davno preletjelo i Arc de Triomphe i London Bridge te sada viri pod suknju onoj djevojci na Liberty Islandu, ali u žurbi mu tim noćima ispadne toplina i prospe se ovim sivim ulicama, tamnocrvenim krovovima i Savom…

Sjećate li se, Grofice, Save? Nije duga kao Amazona, duboka kao Nil ni plava poput Dunava, mada ni Dunav nije više plav kao što lažu Straussovi taktovi (a sumnjam da su ikada govorili istinu), no jedina nam je blizu. Eh, ali nikada dovoljno blizu da bih Vas pozvao da me primite za ruku, prošećete nekoliko priča i poklonite mi par osmjeha koje bih spremio u kutijicu s Vašim imenom i otvarao u onim noćima kad Sunce odžuri preko velikog mora. Možda Vas nisam zvao da ne bih blatom svojeg postojanja umrljao Vaše korake? Sam bog zna, a ni on nije isuviše siguran. Često sam se pretvarao da u visokoj travi gledamo čaplje u niskom letu i smijemo se tuđim anegdotama koje su Vas čekale, a od mene bježale. Vozili smo bicikle prašnjavim vatrogasnim puteljkom gdje ljetnim danima ni mrak, koji me obično prati, ne obitava. Možda je šteta što tople ruke niste okaljali mojim poljupcem, možda bi ste voljeli osjetiti kap znoja kako klizi Vam niz grudi i pobjeći od mog zagrljaja uz dvije rupice na obrazima i prigodan carski pogled.

Neka. Od mog zagrljaja bježale su mnoge, pa kako ne bi i vi? Vraćajući se sa savske vode, daleko od čaplji, pčela, snova i kosova, ponekad sam Vas viđao kako prosipate svoju kosu drugima u lice. Da, sretao sam u letu mnoge Vaše galebove, zavidio njihovim baršunastim, mliječnim krilima i lakom letu, spuštajući se u golubarnik.

U tom vonju moj je dom, gdje i zlato je sivo, a marelice rode gnjile. Ne navraćajte, jer ne znam što bi Vas moglo dočekati… novine od jučer? Za večeru podgrijan ručak ili čaša mlake vode, dok mi ruka drhti od straha? Moje sitnice prekrivene su prašinom odrastanja i lojem zaljubljive samoće. I nisu za Vas, ne. Oh, pišem Vam jer ne mogu reći „ne“ kad pogledam u te Vaše oči boje mliječne čokolade, jer mogu brisati rečenice i pokapati ljubavi u retke s rimom ili bez nje, mogu maskom pripadanja glumiti pozornicama svijeta bez lapsusa, mogu rušiti snove, paliti cigarete i biti hrabar na riječima, ali pred Vama… ja ne mogu ništa. Ja sam Vaš.

Ostajte mi sretni, jer tuga Vam ne stoji, i ako poželite prestati letjeti s galebovima… ovaj golub izrast će u orla, ukrast će Vas, sakriti uz grudi i odnijeti na obale bistre, plave Save, u hlad lužnjačkog hrasta i ljetni povjetarac koji će Vam pokvariti frizuru.

Neće Vam zasmetati. I dalje bit ću Vaš, a vi ćete biti moji."

Gdje smo sad?

Vladali su nama bizantski polubogovi, ugarski kraljevi i carevi Habsburški, srpski prinčevi, nacistički poglavnici, komunistički i postkomunistički maršali, ali nitko nije nama vladao kao što vladamo mi. Kako se dogodilo da smo u jeci o povratku u Europu nakon stotinu godina, koja odzvanja od Markovog trga do predgrađa preko Save i još dalje, sve do grumena zemlje, šaka kamena i kapi mora za koje ni dan danas ne znamo jesu li naše, kako smo se od jednom našli istočnije nego ikada prije?

Kako nam se dogodilo da se budimo i ne peku nas oči od gluposti koja izvire iz tv ekrana, s radija, s internetskih portala, štandova, megafona i prozirnih rečenica? Kako smo bili na korak do Beča, tako savršeno romantičarski idealiziranog u pričama od Franza do Franje da se čini kao da smo stotinama godina živjeli u carskom raju, a dogodilo nam se da u 21. stoljeću graničimo s Bjelorusijom? Ne fizički, naravno, već umno, intelektualno... primitivno.
Kako se dogodilo da narod koji je 500 godina trpio torture osmanlija, kojemu su nametali jezike i zastave i države i promjene za koje nitko nije znao čemu služe, kako se dogodilo da smo postali baš to protiv čega smo stajali? Kako je moguće da narod koji je bio toliko diskriminiran da je veliki Albert Einstein pisao Ligi naroda da nas spase, postao narod koji će Ustavom zagarantirati diskriminaciju?

Kako se događa fašizam, drugi put?

I znam, pretjerujem, ali to je samo zato što volim ovu zemlju i pokušavam naći razloge da ostanem u njoj i poslije fakulteta, pokušavam smoći snage da se potrudim da u mojoj zemlji bude bolje. Ali zašto, kad puk želi drugo? Ako nemaš razloga da ostaneš, to je dovoljan razlog da odeš, što dalje od militantnih klerika, popova koji se hrane mržnjom, mladih zastranjenih fundamentalističkim bajkama, ali ne samo njih, nego i profesionalnih prebirača krvnih zrnaca, magistara iskopavanja, prekopavanja i zakopavanja kostiju i s njima davno sahranjenih ideja, kvazi socijaldemokrata, propovjednika demokracije odraslih u totalitarizmu, propovjednika totalitarizma odraslih u demokraciji, šovinista, nacista, komunista, stranačkih mladeži i stareži, žalibože akademika, sveučilišnih profesora koji gledaju svoja posla kroz dim cigarete u uredu taman dovoljno velikom da cijeli nerad stane u njega, blatnih guma na crnim ministarskim limuzinama, neofeudalaca, jugonostalgičara, Severine, Magazina i Thompsonovog križarskog orgijanja u Čavoglavama, mahanja zastavama i skrivanja istih kad ne treba... ali najviše od svega, daleko od ovog primitivnog naroda.
I čudite se nakon svega što hoćemo zabraniti za vijeke vjekova brak svima koji nisu po ustaljenom srednjovjekovnom kalupu moćne vatikanske organizacije? Zašto? Pa četvrtina Hrvata ne bi u svoju obitelj primila osobu druge rase ili vjere, 60% nas ne bi kupilo proizvod samo zato što je iz Srbije... još uvijek vas čudi? Primitivizam u Hrvatskoj ne šokira, ali rastužuje.

Jer mrziti je lako. Spolna orijentacija i rodni identitet diskriminacijske su osnove kao i vjera. Zamislite da se zabrani državni brak katolicima jer su, eto, katolici? Uostalom, imaju crkveni brak, što će im državni? Ili da zabranimo brak židovima? Hm, zanimljivo... da stavimo posebne klupe na kraj autobusa za Srbe? Zabranimo školovanje Romima? Oduzmemo pravo glasa muslimanima? Zabranimo ženama sveučilišno obrazovanje? Unesemo u Ustav da je sloboda kretanja zajamčena onima s primanjima višim od prosječne plaće? Ajde, kad nas je krenulo. Uz dobru organizaciju i vrle volontere, vjerujem da možemo to učiniti. Dovedimo Hobbesa do apsurda i sklopimo pravi društveni ugovor kojim ćemo prenijeti svoju državu, svoje misli i svoj stav na jednu osobu. Predlažem Papu!

(tekst na slici: "Daleko", Elemental)

 

Ili Mladena Schwartza, nekako ovo vrijeme podsjeća na njegove mračne monologe.

 

Je*ite se devedesete...

Vas mogu jedino psovati, za vama nitko neće žaliti, niti vam stihove kovati… tako reče Đorđe Veliki u jednom od svojih, kako ih je na gotovo zabranjenom koncertu u Beogradskom Sava centru 1997. godine nazvao, normalnih političkih songova. Opleo se naš, vaš i njihov Đole u svojoj karijeri raznih protuha koje su nesretne majke rodile ni ne sanjajući da će njihovi sinovi odlikaši, ali i oni malo manje odlikaši, razni vozači, partijci i kavansko-kafanski svemrsci, jednoga dana povlačiti granice braneći i braneći etničke vitrine zemljom krvi i meda kako su ove naše brdovite predjele, a biti brdovit nije samo geografska nego i intelektualna kategorija, nazvali preci i potomci aktualne bradate zvijezde koja nam se vraća s ljetom ili jeseni na domaću filijalu Radio Television Luxemburg.

No, uvijek je njegov pacifizam i antinacionalizam bio samo plod jednog gotovo savršenog sustava kolektivnog jednoumlja, zvjezdanih parola i pučke mantre o bratstvu i jedinstvu. Možda ga je zato i pogodilo, možda se osjeća glupo kada se okrene preko ramena u šezdesetikoju, kup Maršala, Dinamov europski trofej, proletere, radne akcije i prekrasnu bajkovitost mira i prosperiteta oblikovanu omekšalim komunističkim aparatom i donacijama lijevih i desnih kako Brozova država ne bi skrenula ni lijevo ni desno, već ostala tamo negdje, nigdje, a zapravo baš tamo gdje je najbolje.

Masa je plakala, a desetljećima prije smrti Maršala, Gustav Le Bon opisao je u načelnim crtama kako će umrijeti i Maršalova država. Nitko nama mržnju nije nametnuo. Tko nas bre zavadi?

Mi sami. Bre. Umakali su prste u južnoslavenski ćušpajz mnogi, ali nije CIA pokosila Vukovar kao mladu pšenicu, nit su KGB-ovci odveli obitelj Zec na Medvednicu posljednji put. Ipak, ovo nije pamflet o uzrocima rata, o tome tko je mijenjao ustave, tko se bunio, tko je bio za, a tko protiv, ovo je priča za naprijed. Ovo je apel za sutra, motiviran mojom neopisivom željom da provedem dan sunčajući se na čamcu usred Dunava, ni lijevo ni desno, u miru.
Na toj ogromnoj rijeci koja stoljećima kupi svojim rukavcima i pritocima sva zla koja uspijevamo stvoriti i tiho ih sve odnosi prema Crnome moru, na toj mirnoj vodi usnuo bih u ekstazu slobode izgovorene riječi u kojoj ne bih bio ustaša kad bih rekao da se jako dobro zna tko je bacao cvijeće na tenkove i tko je koga napao, a ne bih bio ni četnik kad bih neke naše heroje ovjekovječio zločinačkim interludijem.

Volio bih dovesti milijune na svoju malu barku na nekad, kaže valcer, schöne und blaue rijeci, i zakoračiti naprijed. Ne moramo se razumjeti, ali razumijemo se. Redovito ćemo pretrpavati travnje, studene, holandije, fudbale i slične crne ovce koje se stadom ističu, ali mir se na oba (četiri) jezika kaže mir. Ne moramo se slagati, ali slažemo se. Prešutjet ćemo Vukovar i Oluju, Kraljevinu Jugoslaviju i NDH, ali zagrcnut ćemo se od smijeha ismijavajući filmove, čudeći se kako se kod nas sluša njihova, a kod njih naša glazba, trubeći o politici i u kutu uma razmišljajući što nam je sve to trebalo.

(slika: lega-lega.com)

E trebalo nam je da naučimo. Da naučimo da je laž kratkog vijeka, da je poput brane koja zadržava našu beskrajnu ljubav prema zemlji i narodu koja, kad pukne, nanosi štetu puno veću nego što bi nanijela da je polako tekla. A taj izvor ne možemo zatvoriti, niti smijemo, ne kaže/laže se uzalud da u ljubavi i ratu nema pravila. Da je mržnja zlo koje čuči u nama i koje svako malo izvire, ali ne smijemo mu se prepustiti. Da naučimo cijeniti mir i slobodu, barem u tom romantičarskom, srednjovjekovnom obliku, jer tek poslije njega možemo iskočiti iz iluzije slobode vezene čvrstim nitima financijskih mastermindova. Eh, zakopavam se sve dublje u temu bez kraja. Trebalo nam je da naučimo da su dani ponosa i slave oni koje ćemo ponosno slaviti, ali koje ne želimo opet proživjeti, kakve greške ne smijemo ponoviti.
 

Jesmo li naučili? Bojim se da je to pitanje na koje mora odgovoriti moja generacija. A ne bojim se zbog nas, bojim se zbog generacije poslije nas. Bojim se da mi ipak nismo naučili. Da razum još uvijek zazire od naših prostora.

O drugu Ivkošiću i cornflakesu s jogurtom

Po povratku sa subotnjeg roštilja, reda ćevapa, reda kobasica i piletine, malo svinjetine i kako to već ide na ovim našim prostorima, uspješno porazivši vrijeme i kišu koja je partizanski rokala po strehi nad terasom u gornjoj Dubravi, teško da sam mogao više i primirisati meso. Za večeru: cornflakes preliven jogurtom, još uvijek neomekšale žute pahuljice krckaju pod zubima dok prelazim očima preko sljedećih redaka legendarnog kroničara najbitnijih zbivanja u Lijepoj našoj:

"Još jednom je ispred zagrebačkoga HNK udruga Krug za trg organizirala skup na kojem je zahtijevano da se ime Trga maršala Tita promijeni u Kazališni trg. Ovaj put s jednom novošću - nabrojene su stranke koje jesu i nisu za promjenu. Za brisanje sadašnjega naziva izjasnili su se HDZ, sve pravaške stranke te, bude li konsenzusa, Bandićeva nezavisna lista. Protiv su SDP, HSS, HSLS, i Hrvatski laburisti. Znači li to da Milanović, Hrg, Kosor i Lesar odobravaju masovna ubojstva što su ih na križnim putevima učinili partizani pod Titovim zapovjedništvom? Da odobravaju Goli otok na koji su bez suda i obrane kao životinje transportirani informbiroovci i "informbiroovci" te tamo mučeni i ubijani na način nezapamćen u povijesti? Da odobravaju Staru Gradišku i druge kaznionice u koje su trpani politički nepoćudnici? Da odobravaju ubijanja političkih emigranata u Njemačkoj i drugdje? Da odobravaju jednopartijsku državu u kojoj nije bilo stranaka, slobodnoga kandidiranja i izbora?"

Još jednom je u Večernjem listu Milan Ivkošić raspisao pamflet u kojemu je objašnjeno kako su svi koji nisu desničari zapravo neprijatelji Hrvatske. Ovaj put s jednom novošću - nabrojai su komunistički zločini koji jesu i nisu bitni za temu. Za bitne naveo je križne putove, sve moguće zatvore te, ako nije dosta, i sam politički sustav. S druge strane nije shvatio da se ista logika može primijeniti na jednoga i jedinoga mu Franju I. Tuđmana. Znači li podržavanje trga s njegovim imenom i prezimenom da ljudi odobravaju hrvatske zločine u Domovinskom ratu koje su počinili Hrvati pod Tuđmanovim zapovjedništvom? Da odobravaju pokolj članova obitelji Zec koji su bez suda i obrane kao životinje transportirani na Medvednicu te tamo ubijani na način nezapamćen u povijesti? Da odobravaju logor Dretelj i druge koncentracijske logore u koje su trpani ne-Hrvati u "Hrvatskoj Republici Herceg-Bosni"? Da odobravaju zatvaranja političkih protivnika? Da odobravaju krađu, prodaju Hrvatske i privatizaciju koja nas je uništila?

Naravno da ne. Ali preširok je to spektar razmišljanja za druga Ivkošića, jer on vidi samo svoju stranu, onu koja prija mekoći njegovog nacionalizma i zbog koje je i dan danas ridikulozni komentatator Večernjeg lista. Možda i najveći uspjeh njegovog teksta je činjenica da je ispunio moje tri minute u kojima je cornflakes omekšao od jogurta i postao spreman za konzumiranje, a ja nekako vjerujem da bih bio pametniji da sam te tri minute gledao u zid i razmišljao u kakvoj to jadnoj zemlji živim.

Bespućima vjerskog mazohizma

Sve mi je jasno. Nije svima lako naviknuti se na današnji način života, stalnu jurnjavu, rokove, tehnologiju koja nas je dovela na rub razuma mailovima, push notifikacijama, facebookom, twitterom, linkedinom, gubitkom one nekada jasne granice između poslovnog i osobnog - hej, na studomatu postoji opcija "shareanja" prijave ispita na facebooku. U tom, laičkom oku, gotovo neshvatljivo neorganiziranom sustavu mnogi izgube sebe, mnogi nisu dovoljno jaki i njihov vlak odlazi dok ga gledaju s ruševne stanice u životnom zaseoku blijedo uvjeravajući sebe da ondje, pa, i nije tako loše. U takvim razmišljanjima čovjek gubi svoju humanističku notu, treba nešto više da ne bi mrzio sebe, treba neku silu i neki zaklon od svijeta kojemu očito ne pripada, koji daleko od njegove stanice juri kompozicijom koja možda ne zna gdje ide, ali zna da ne stoji. Lako je u tim misaonim zaseocima potražiti ono što su ljudi tražili još od skrivanja po pećinama - vjeru u nešto više.

Clive Staples Lewis, irski pisac odrastao na sjeveroistoku zelenog otoka gdje se stotinama godina vodila i vodi možda najbesmislenija od svih besmislenih vjerskih bitaka, ona između katolika i anglikanaca, nije nikada napisao tri rečenice koje će mu danas mnogi pripisati: "You don't have a soul. You are a soul. You have a body." Pa, iako nije, to su riječi koje se mogu prepoznati u gotovo svakoj vjeri, a ona sama po sebi nije loša, iako je prilično primitivna. Vjera čovjeku pomaže pri tom stresu, ona mu donosi smisao u trenutcima kada je svjestan da tog smisla, hm... baš i nema. Teško je prihvatiti da nismo ništa više nego životinje, da imamo svoj život, dug ili kratak, život koji je jednom počeo i jednom će završiti. "Rodimo se, idemo u školu, radimo, umremo" - rekao je Goran Bare, živi dokaz da, koliko god se trudili uništiti ga, naše tijelo se ipak trudi izdržati što više. No, ulazim na sporedne tračnice metafizike pokušavajući ne izgubiti čitatelje koji su vjernici prije no što dođem do vrhunca ovog teksta - fanatizma.

Kolegice, mahom, ali i kolege s fakulteta, zadnjih mjeseci masovno traže utjehu i smisao u polu-sektaškoj katoličkoj organizaciji u gradu na smeđe-plavoj rijeci. I, kao što sam već pisao, trudeći se zadržati notu akademske tolerancije, sve je to podnošljivo. Ono u što su se nekada sretni mladi ljudi, bez pretjerivanja - izvrsni studenti, pretvorili u nekoliko mjeseci postavlja pitanje koliko smo zapravo jaki karakteri? Gubimo li se uistinu u učenju, u glumatanju i pretrpanim rasporedima toliko da nam za mir nije dovoljno meditirati, ići u crkvu, pomoliti se navečer ili piti za vikend, plesati u transu kao Fred Astaire? Jesmo li se odmakli toliko jedni od drugih da su nam potrebne maratonske molitve u ceremonijalnim krugovima kako bismo spoznali čovjeka kojim stvarno jesmo?

Naravno da nismo. I dalje je to manjina koja je našla savršenu izliku za svoju neambicioznost koju mogu tako plitko i bezobrazno, ni malo duhovno kako bi to željeli, prodavati svojoj okolini. Jer kako objasniti rečenicu "Učila sam ja, ali nisam prošla kolokvij jer mi bog tako poručuje da ne ustrajem dovoljno u vjeri." Ne, nego nisi dovoljno učila! Možda smo bikovi, uporni i tvrdoglavi, možda smo tupavi magarci koji će dobiti za uho kad se pojave pred rajskim vratima, ali nismo ovce, a van tog stada ovakva demagogija sarkastično je prozirna.

Najgore od svega, njihovi životni pogledi tako brzo i lako sipe u kalupe stotinama godina starog učenja pregaženog davnih vremena da se u svega nekoliko mjeseci pretvaraju u vjerne vojnike tužnih pogleda razveseljeni pričom o ljubavi, osmjeha koji se trzaju u kutu usana i prijekih pogleda svevremenske pravičnosti. Mene ostavljaju na miru, kad bi bili iskreni kao što ih učenja modeliraju, vjerojatno bi mi objasnili u kojem dijelu pakla mi je rezervirano mjesto i, kad razmislim, mojoj agnostičkoj duši nije svejedno. Vjerujem da, ako bog postoji, ono predstavlja neko savršeno biće koje više cijeni moje propitkivanje i istraživanje njegova postojanja nego slijepo paradiranje uz oca, sina i duha svetoga.

Ali ne ostavljaju i druge. Danas je prijateljica, iskrena vjernica koja se, ipak, drži dalje od izvjesnih bogomdanih, dobila poziv da postane volonterka za prikupljanje potpisa s ciljem organiziranja referenduma o izmjeni Ustava kojim bi se zabranili potencijalni brakovi između istospolnih partnera. Za par godina magistri prava, "intelektualci" 21. stoljeća sa stavovima koji su bili pretjerano konzervativni čak i u ono gotovo teokratsko vrijeme rađanja ove naše zemlje. Mladi spremni da nas vrate u prošlost, briefirani svakog utorka, četvrtka i nedjelje za tihe bitke skrivene iza tako lažnih osmjeha, taj jugend koji će nas izbaviti od krvoločnih pedera, propedofilskih ateista i vječno prisutnih komunista sada već ima skoro dva puna reda u dvorani za predavanja. S tendencijom širenja. Tendencijom glupiranja.

A prijateljica? Odbila je, naravno. I to je možda dobra stvar, jer ako su oni stvarno upravu - bar ću imati dobro društvo u paklu.

Si fueris Romae

Na pravu naučiš što su ideali, što su snovi, a što realnost. Naučiš da je često bitnije znati nekoga nego znati nešto, kao i da je osmjeh vrlo uspješan pokušaj otvaranja vrata, koliko god neiskren bio i zajedljiv.

Pravni fakultet uči te da odijelo ne čini čovjeka, ali bez odijela te nitko ne smatra čovjekom vrijednim trošenja vremena. Ondje naučiš padati jer si iz krivog grada, jer krivo misliš, imaš majicu krive boje, krivo dišeš, jer je sunčano, oblačno, kišovito, jer su porasle cijene benzina i jer su mediji napaljeni na profesora, ali naučiš se i dizati. Između padova i uspona, naučiš gutati uvrede i biti ponizan jer njima predstavljaš prepreku između kave i ručka, a bez njih ne možeš. Za njih si ništa, a bez njih isto to. Naučiš biti zgažen, ali i gaziti druge, stampedo, bez emocija, uz onaj smiješak s početka, profesionalno, ledeno. Iz pepela upoznaješ svijet i shvaćaš koliko zapravo vrijediš, koliko je pobjeda slatka i kako je kad si gore. Shvatiš da je život arena, no da uvijek ima onih koji će ti pružiti ruku, prijateljski il' profesionalno, ali povući te ondje, a ti ćeš sutra možda povući njih.

Pravni fakultet uči te da ljudi lažu, a uči te i lagati, uči da ljudi odlaze. Pravo te uči da hodaš sam. Ovdje naučiš da je uspjeh jedino mjerilo, da su svi jednaki, a zapravo nitko nije. Naučiš da oko tebe prečesto nisu prijatelji nego kolege, da se iza šale krije suza, iza pogleda zavist, iza blještavog prosjeka čašica tuge, antidepresivi, pravilno posloženi setovi negativne motivacije, litre red bulla, tone kave i, preko knjiga, isprazni pogled na prepunu ulicu.

Naučiš da je na svako „kako si“ odgovor „dobro sam“, a strah proviruje tek pred spavanje. Pravo te nauči da nosiš masku, samouvjereno pružaš ruku, ležerno hodaš gradom i namiguješ poznanicima, pa se spustiš u podrum i utopiš u sivim rečenicama prekrivenim šarenim flomasterima koje, zapravo - voliš.

Neočekivano, katarzično.

Pravo te nauči da budeš najbolji, da manje od toga ne postoji. Nauči te da se zaljubljuješ u zaljubljenost ljudi u ono čime se bave i da se zaljubiš u taj, možda lažni, ali ipak, barem tračkom, glamurozni svijet koji si odabrao. Nauči te voljeti nevoljivo. Na pravu naučiš živjeti i boriti se; gubiti, a izlaziti kao pobjednik. Gledaš iz kuta dvorane i vidiš sebe na pozornici, svoje lice, osmjeh i savršenu frizuru. I bit će tamo, samo ako odlučiš da ti to želiš, zaljubiš se, predaš strasti, ako napraviš sve da ne posustaneš putem i utopiš se u suzama prosjeka.

E da... par redaka motivacije za sredinu tjedna, da možemo dalje. I prvo lice množine, da ne budem sam. Romano vivito more.