Život počesto nije ništa više do li listanje stranica debelih knjiga u potrazi za supraljudskim otkrićima ili barem podebljanjem ega u akademskim raspravama bez kraja i konca, a posebno bez doticaja sa zemaljskom realnošću svijeta koji polako ali sigurno izjeda sam sebe, uz taktove obiteljske svađe iz prvog ulaza zgrade koja obgrljuje moju ulicu s južne strane. Što južnije, to tužnije. Kažu da mudar čovjek više nauči iz glupog pitanja nego glupan iz mudrog odgovora, a ja se naježim po vratu - što kad glupan postavi glupanu glupo pitanje? I tako iz priče u priču, prevrtanje kostiju i jalnih sintagmi okupiralo je moju socijal-političku okolinu do mjere da sam ju odlučio ignorirati, donekle se uspješno fokusiravši na zlatne rubove mračnih oblaka koje nismo stvorili, ali smo ih na tragično demokratski način prisvojili kao modus operandi primitivnog naroda na desnoj (u sridu, reklo bi se na Alki) obali Unije gdje je demos - rulja - spreman nestati za pola stoljeća u ime jadnih izbora naših pradjedova prije jednako toliko. 
Nije ni bitno. Lako je živjeti u prošlosti kad živiš na tuđi račun. Bolje imati čiste račune nego čistu savjest, naučila me tajnica veliku tajnu svemira.
Izuzevši se od vlastitog zoon politikona, zadnjih si dana priređujem introspektivu smisla postojanja mladića kojeg od diplome magistra dijeli osam mjeseci iznimno napornog rada, da bih nakon toga još dvije godine naporno radio za nekoliko smiješnih tisuća kuna, a onda jednako tako do 65. ljeta; uz distancu da sam pretjerano kritičan večeras i to, naravno, nije ni približno crno kao što sam napisao. Što znači voljeti? Volim ovo što studiram i oduvijek sam se htio time baviti. Ono što još jako, možda i više od prava, volim, to je fotografija. Ali to je hobi! Znam, nije ni približno sigurno, nemam sredstava za kvalitetnu opremu, pitanje je imam li i toliko talenta koliko govore... Hm? Obožavam zamrznute trenutke, distancirane strukture koje je čovjek stvorio da bi se odvojio od drugog čovjeka i njegovu nebitnost u džungli betona, neuvjerljiv pogled usmjeren u objektiv i odraz duše u raw formatu, spreman za oduzimanje. L'art pour l'art. Ne art pour de l'argent.
Ljudski je i normalno na kraju jedne velike životne etape promišljati o smislu univerzuma i svoje prolaznosti u njemu. Četiri su doba čovjekova života: sedam smo godina djeca, petnaest do dvadeset se školujemo, četrdesetak godina radimo i dvadeset godina umiremo. Na kraju drugog doba, moram se bojati trećega. Bez razloga, naravno. Onog zadnjeg se treba bojati. Ovog treba uhvatiti kao što jedra hvataju vjetrove i zajahati ga kao divlju zvijer pa povesti u nepoznata prostranstva budućnosti. A ona je upravo onakva kakvom ju oblikujemo. Kao djeca glinu.
