Prvi sladoled od kikirikija u Dugoj uvali. Onaj poljubac na koncertu Tonija Cetinskog u drugom srednje. Duboki uzdah ispred vrata stana u Ulici Grada Chicaga minimalnog broja. Pepsi u podrumu stare Geofizike.A ovaj četvrtak prijepodne je sunčan i lipanjska kiša isparava s mog asfalta, iznenađen sam koliko mi godi. Svim obvezama koje vrište iz kalendara unatoč. Najteži je taj stres oko ispita, vječni rokovi, nesigurnost i planovi. Što je najbolje? Stres oko ispita, vječni rokovi, nesigurnost i planovi. Snovi. Dreaming, after all, is a form of planning. Ne vjerujem depresivcima jer me povlače gdje mi nije mjesto i izbjegavam vidovnjake koji proriču budućnost iz svoje nesposobnosti. Samo vi spaljujte vještice.
Ja iz svog malog svijeta pod wannabe Alex Turner frizurom gledam avione kako lete prema zapadu i stanu koji nas (volim te) čeka u Edinburghu. Zadovoljno sam svjestan što sam postao jedan od ljudi koji ispunjavaju njihova sjedišta. Svaki put iznova se veselim svakom novom letu, svakoj novoj kompaniji koja me vodi u Milano, Muchen ili Amsterdam i onom surfanju oblacima. Nigdje nisi više bog nego iznad oblaka. I uistinu sanjam, ne planiram. Ja sam danas onaj buntovni tinejdžer i proračunati student prava, sve sam što želim biti.A večeras ćemo opet dijeliti tajne i neću vam reći gdje. Tajne se ne dijele sa svima. Večeras ćemo raditi da bi ovaj neslavni mjesec otpratili slavno, a onda kako bude. Problemi koji su tu nikad te ne stignu kao problemi koji su negdje drugdje. Ali ne zamaram se time. Na kraju krajeva, što je ispit?
Tek list papira.
