Za dom? (filozofiranje s pretjeranom dozom samoljublja i arogancije)

Nisam neki putnik. Lagao bih, opet, kad bih rekao da nisam vidio svijeta, bijelog i onog boje preopranih košulja iz reklame za Vanish. Letio sam do sjevera Poljske, na zapad otprilike vode do koljena za vrijeme oseke na plaži u Den Haagu, jedino na istok nisam potegao daleko, tek do križanja Novakove i Vojvode Stepe negdje na brdovitom dijelu Beograda. Upoznao sam mnogo ljudi, nije da se hvalim, ali kad mi dođe vrijeme rođendana, čestitke stižu od Koreje i Malezije do Kanade i zapadne obale presjedinjenih američkih država, pa od Vaase (to vam je na sjeveru Finske gdje zimi ni vlakovi ne voze jer prugu zatrpa ni malo romantični finski snijeg) do Casablance i južne Indije, sve do Melbourna. Sve sam te ljude negdje upoznao, većinu već po uhodanom repetitoriju pitao znaju li gdje je Italija da bih im rekao da je Hrvatska odmah preko vode... no, not that side, those are Tunisia and Algeria, the other side. I volio sam pričati o Hrvatskoj.

Opet, nije da se hvalim, ali lijepa je zemlja. You know about Dubrovnik? - obično tako počinje, pa Brijuni, Plitvice, Zagreb, muški dio europskog kontingenta uglavnom je znao za Šukera, Modrića i Dinamo, poneka djevojka s one strane Atlantika za Višnjića, nažalost većina za rat, uglavnom svi za Teslu i prekrasnu obalu. Tina, djevojka iz kamenog Hamburga i vatrena navijačica St. Paulija koju sam upoznao u vlaku na izlasku s peštanskog Keletija, rekla mi je da je Hrvatska za nju zemlja apsurda. Nije znala puno o njoj, tek za toplo sunce, plavo more i odličnu ribu na milijun načina. A dočekao ju je snijeg do koljena na kolodvoru u Koprivnici i topli burek. Sve ima svoje čari, ali hrvatski apsurdi posebno.

Njih ne nedostaje. Postoje svjetska prvenstva u prežderavanju hot-dogovima, piciginu, čak i u ljenčarenju, pa je prava šteta što ne postoji neko prvenstvo u apsurdima. Bili bismo bili prvaci, apsurdno sami sebi radili proslave kao rukometašima i vaterpolistima na Jelačić placu. Apsurda imamo. Što želite, 65% ljudi koji ne mrze, ali za svaki slučaj unaprijed oduzimaju nekome prava? Ili pak lijevu vladu koja smanjuje radnička prava? Nema frke, evo ih, par sati od Beča na dolje, u Europskoj uniji, a van Schengena, tamo gdje su nas smjestili s braćom Bugarima i Rumunjima. Baš tamo gdje pripadamo, u uglavak na kraju europske rečenice. Imamo svega. Ljude koji žive od turizma - a mrze strance, mlade koji su konzervativniji od roditelja, 86% katolika i 1% skromnosti, vođu oporbe koji je bivši špijun, najpopularnijeg ministra koji podiže poreze. Nije vam dosta? Pazite sad: imamo svećenika koji je zastupnik u parlamentu i, da ironija bude na razini, bori se protiv vjeronauka u školama! Da, u mojoj zemlji oni koji najlošije žive najmanje razmišljaju kome će dati glas, a najviše se brinu oni koji imaju najveće šanse za pobjeći van i, kako kaže Babić, iz Stockholma pratiti referendum u kojem Bibinje i Muć odlučuju treba li zabraniti oralni seks jer se ni na usta ne rađa. Da, u mojoj zemlji ćete pijani ubiti djevojku i sud će vas uvjetno osuditi jer ste iz ugledne obitelji i niste kažnjavani, možda ćete nekoga propucati pištoljem koji ilegalno posjedujete i biti žrtva, možda ćete izbosti vršnjaka na smrt, priznati, predati oružje i biti oslobođeni zbog nedostatka dokaza. Da, ovdje ćete imati ratni stožer za obranu u vrijeme mira i obiteljske nasilnike koji promiču obiteljske vrijednosti. To je moja Hrvatska.

Zemlja bistrog mora i zamućenih umova. Ponekad imam dojam da ovdje sunce samo zalazi. Samo daje nadu da će jednom doći dan, da ćemo izaći iz mraka u koji ulazimo, iz zlih pogleda punih mržnje, iz straha i prijezira pažljivo umotanih u razgovjetne rečenice povezane lažnim osmjehom kao jeftinom mašnom, iz zatvorenih umova koji nas vode u slijepu ulicu iz koje smo došli, što dalje od ovih zločinačkih strelica s oltara i zvonika, što dalje od lažnih radničkih stranaka, što dalje od ovog jada, ove tuge i apatije koja nas prožima godinama. Ne, ne napadam vas. Ih, nas, kako god se osjećali. Volim ovu zemlju ali mrzim, o mrzim ono što postaje.

Žurim van pričati strancima o zemlji nasmijanih ljudi, prekrasne prirode, dobrog vina i savršene hrane. Dok ih još uz nas vežu more, Dubrovnik i Janica Kostelić, a ne zabrane brakova, napadi na manjine, verbalni terorizam klera i njemu podložnih, malih umova moga naroda.

Molim vas, nemojmo tim putem sramote. Ne želim to gledati iz Stockholma, želim biti ovdje u Hrvatskoj koja otvara vrata svima, u mojoj Hrvatskoj koja je slobodna nakon toliko stoljeća. U Hrvatskoj koja je dom svima koji ju vole. Ne samo odabranima, ne samo pravima.

Jer povijest uglavnom pokaže da su oni bili u krivu. Za dom? Da, za dom, moj i tvoj, naš, lijep, tolerantan, fin, siguran, slobodan, prosperitetan, vječan.

Ne, nismo spremni.

O ovim vremenima

Čini mi se da je vrijeme vizionara i revolucionara prošlo. Još se tek prije spavanja uvjeravam da će jednoga dana jedna generacija ponovno ustati, kao što se vjernik prije spavanja uvjerava da bog postoji. Svatko ima svoju zabludu. Izgleda da i jesam vjernik, na neki čudan način.

Vjerujem u bolje sutra. Patetično i ideološki jednoumno, idiotski, neinteligentno. Razočarano.