Mom dedi

Dugo nisam šetao sam Zagrebom. Noću. Zimska jakna, stare tenisice i u slušalicama lista iz nekih drugih, a opet ne tako davnih vremena. Prljavci, Tram 11, Arsen Dedić, Jura Stublić, Corto, Agrameri... neprimjetno koračam kroz note i nabasam na rub Heinzelove, kod Radničke. Nabasam na sjećanje.

 

Tamo me nekada deda vodio u mali kafić s provjerenom ekipom, sjeli bismo na terasicu s druge strane, pod brajdu, on bi popio veliko točeno Ožujsko, ja Cocktu bez leda. Još stoji nekad svjetleća reklama za Staro Češko tamo gdje već dugo nema tog kafića, ponekad blatnjavi šoder gdje bi deda parkirao bijelog TAS Golfa sad je asfaltirani parking treće zone za dvije kune po satu, a malo niže niz ulicu, gdje su bile "gradske kuće", gdje sam se kod tete Micike igrao vlakićima kupljenim u Njemačkoj, sada blješti Zagreb Tower.

 

Da, sve se mijenja, a promijenio se i moj deda. Tu je, a kao da nije. I ja sam tu, ali ne znam zna li on to, je li ponosan na mene, jesam li unuk kakvim je želio da postanem? Vrati se, ili dođe, s vremena na vrijeme, kaže starom nek ne zaboravi meni i sestri kupiti one adventske kalendare s čokoladicama za svaki dan do Božića, čokoladicama koje bi uvijek nestale puno prije. Baka mu očisti krušku ubranu u vrtu na Bregu pa se nasmije onako iskreno kao nekad.

 

Nikad moj deda nije bio lak karakter, ali znao se smijati. Vodio bi me na Maksimir, ponijeli bismo podmetače za sjedenje iz legendarne 82., sjeli bi na zapadnu tribinu oronulog stadiona i uživali u majstorijama Viduke, Cvite, Mare i Šokote; čudili bi se onim silnim japanskim novinarima kad je potpisao Kazuyoshi Miura; smijali kad smo uvaljali petaka Partizanu i mrzili bi Newcastle i Temurija Ketsbaiju; a onda bi mi dao da sjednem na prednje sjedalo dok se vozimo prema Folki. Da, deda je volio Dinamo, tu sam bolest naslijedio od njega i nikada neću zaboraviti kad se probudio iz kome i pitao me: Kak smo prošli protiv Osijeka... Zadnja naša tekma bila je na Istoku protiv Salzburga, poraz. Da sam znao da je zadnji put, platio bih dedi pivo.

 

Platio bih to pivo u kojem bi ispili sve igre na Boćarskom, sve šetnje po kvartu, treninge na koje me vodio, sva ona ljeta u Puli, lignje s pomfrijem na godišnjicu braka s bakom, sve polnočke u Majke Božje Lurdske u Zvonimirovoj, kićenje bora, sva moja skrivanja po zgradi Hvatske lutrije, sve sladolede, sve poklone za Božić, Nikulaš, Uskrs i rođendan i sve ono što sam zaboravio, a nisam smio. Nisam imao to pravo. 

 

Volim te, deda. I bil bum skoro fiškal, prvi u familiji, bil buš ponosan na mene, mada znam da si i sad. Znam da me čuješ kad ti povedam i znam kak ti je furt teško kad mi nemreš nikaj reći, sve kužim. 

 

Teško mi je i biram riječi. Hodam svojim gradom utopljenim u maglu i udišem sjećanja. Lijepo mi je sad, sretan sam. Kao kad je deda mogao šetati samnom. Onda je samo bilo malo lakše, bio sam klinac, svijet je bio sunčaniji, nije bilo briga. 

 

Ali nosim se sa svime. Prebolio sam mnoge poraze, naučio da hodam bez mnogih ljudi, ni za koga nisam pustio suzu. Tek mi s vremena na vrijeme fali moj deda onakav kakav je bio nekad. Prije bolnica, lijekova i te odvratne bolesti. Tada obrišem jednu suzu na ulazu u ulicu. Za mog dedu koji je tu... ponekad.

Prerijetko, ako mene nebo išta pita.

Sramim se.

Danas se sramim. Sramim se za jučer, za ono što će biti sutra, sramim se za danas. Sramim se za druge, za one koje nije sram. A trebalo bi ih biti, o trebalo bi.

Danas se sramim za one kojima su puna usta domoljublja, koji mašu trobojnicama i srce im kuca jednojezično i usamljeno, zatvoreno, za one koji koji vole prošlost i vole sebe više no što vole Hrvatsku. Danas se sramim za alfa mužjake u vojnim uniformama koji su zapriječili put onima koje je ovaj narod izabrao i znam, francuski etatizam... puno tražim od ovih balkanskih šljemova, ali zašto ne možemo naučiti dijeliti političare od institucija, demagogiju od realnosti i nadu od laži? Danas se sramim jer su podijelili Vukovar 18. studenoga, jedino mjesto i vrijeme kada su svi Hrvati kao jedan; i sramim se jer je u mojoj Hrvatskoj mom hrvatskom Predsjedniku zabranjeno doći u hrvatski simbol patnje. I ne, nije bitno zbog čega. Danas, na ovaj dan... nije.

Danas se sramim za one koji mrze. Sramim se onih koji iz obijesti, ne iz neznanja, žele drugima uskratiti pravo na brak koje, o znam to jako dobro, nije temeljno ljudsko pravo, no to nije bit. Esencija. To je mržnja. Sramim se za gospođu koja tvrdi da žena s djecom čiji muž je poginuo možda baš braneći Vukovar nisu obitelj; koja tvrdi da je za djecu najbolje da su s ocem koji ih zlostavlja, a njihovu majku rekreativno udara - jer to je obitelj. Kažu sada da to navodno nije rekla, ali što je rekla najmanje je sada bitno. Bitna je ta paradigma, u ime obitelji, a u stvarnosti u ime mržnje protiv svih različitih, drugačijih, protiv samohranih roditelja, homoseksualaca, istospolnih partnera, posvojene djece... sram me mržnje mog naroda.

Danas se sramim nebeskih apsurda moje zemlje. Sramim se beskrajnih moždanih vijuga ljudi koji su potpuno izgubljeni u šamaranju lažima koje im se servira s govornica, oltara i novinskih redaka. Ja dolazim iz zemlje u kojoj ljudi preziru vlast, a vođa oporbe je najnegativniji političar; iz zemlje u kojoj građani spajaju kraj s krajem zbog poreza, a ministar financija je najpopularniji član Vlade. Dovraga, ja dolazim iz treće najsiromašnije zemlje Europske unije u kojoj se rasprodaju zadnje državne tvrtke i autoceste, no ћирилица je glavni problem, dolazim iz zemlje gdje je svaka druga mlada osobe nezaposlena ali - hej! Pederi bi mogli dobiti pravo braka za deset godina?! Mamu im jebemo, braćo i sestre, Hrvatice i Hrvati! 750 000 puta. Da... sram me za svaki taj put, jer njih nije. Jer ne znaju da bi ih trebalo biti.

Da, danas se sramim Hrvatske. Sutra možda neću. Citirajući Elemental, "priroda je lijepa, al' zajebano društvo", danas se sramim što sam Hrvat. Sramim se što sam dio naroda koji je 800 godina bio manjina kojoj je većina nametala ratove, jezike, zastave, države i vladare, koju je većina tlačila, diskriminirala, ubijala i raseljavala; a nismo naučili. Ne, nismo naučili biti bolji. Sramim se što smo većina koja diskriminira i tlači, koja što iz straha i mržnje, a što iz obične obijesti i primitivizma nameće svoju volju. Sramim se. Jer danas... danas smo mi Khuen Hedervary, Šestosječanjska diktatura, danas smo 10. travnja, Načertanije, danas smo NDH. Danas smo sve ono što ne bismo trebali biti. Da, danas se sramim za one koji se ne srame sebe. A trebali bi.

Ay Carmela

Baš neprimjereno, sjetio sam se upravo one budimske sobe s balkonom i malko romantičnim pogledom na mađarski parlament. Djelovao je revolucionarno onim vrhovima što iskaču iznad magle, negdje u daljini, negdje preko Dunava, na peštanskoj strani ostarjelog grada. Da, revolucionarno, čak. Uvijek sam se palio na revolucije.

Budimpešta (privatni album)

Pričali smo o svim razlikama koje nas dijele: ona pravoslavka, ja agnostik; njen stari u JNA, moj Zenga; ona s obala mora, ja s obala Save... samo ta čudna, mračna privlačnost revolucionarnih misli bila nam je veza. Ima neka tajna veza... da, ako je ikada ta glupa pjesma imala smisla, to je bilo te zadnje večeri u Budimpešti.

I nije bitno što se onda događalo, razišla se ekipa na sve strane svijeta, dio nas je ostao tamo, tako je najbolje. Najiskrenije. Kad ostaviš dio srca u tuđem gradu, znaš da je vrijedilo.

Sjetio sam se te budimske sobe i revolucionarnog prozora baš ovih dana kada zrak čudno miriše, a zidovi svijeta mistično šute dok prepredeni pasati nose iste stare priče davno nađenih putnika. Razmišljam. Mirišem. Osjećam vrijeme kako mi teče niz obraze. Zaklapam oči. Moj život je miran, tih. Sjetio sam se uje, on je ona legendarna generacija rođena za bestselling biografije: koncerti s početka osamdesetih, Dinamo i gostovanja s kraja, rat, šore... ja nemam te priče. Ja imam svoje isprazne funkcije, relativno dobre ocjene. Imam par priča iz kvarta, neka bježanja od policije, jednu luđačku romansu, neke konferencijske fore, jedno uhićenje, ništa posebno. I bit će nešto od mene, svi to znaju, možda i bolje od mene. Ali nije to to.

Vojnik (drugera.com)

Onaj pogled preko Dunava. Da, crvene zastave i lako pamteće melodije o boljoj budućnosti, moj DNA. Moj strah. Strah da ću se jednog dana probuditi negdje na zapadu, propalih snova i gnjilih ideja o svijetu kojeg neće biti, a moglo je, bio je tako jebeno blizu.

Hoće li itko samnom plakati zbog njega? Kad popijem previše Jamesona s ledom, negdje daleko od te proklete Budimpešte, u Parizu naprimjer. Kad mi se zavrti ovaj odvratni svijet pred očima, hoće li njegovi obrisi urezati mračne tragove u moje korake? U sve što ostaje zamnom. U moje priče i ove sitnice postojanja na blogu. U moje poljupce i osmjehe, u moje šale, u sve što će postati nebitno.

Ne znam. Ne volim Budimpeštu, parlament, Dunav uzvodno od Novog Sada i priče o revolucijama. Utapam se u njima kao neželjeno mače. Tiho i melankolično.