Desetominutni vodič za putnike amatere

Svatko, valjda, živi na svoj način. Tuguje na svoj način, uživa na svoj način. Sve što čini - čini na neki svoj način. Ja nikada nisam uživao u velikim stvarima koje su me veselile, a zbog kojih nisam bio sretan. Baš suprotno, one stvari na koje sam ponosan, koje se srebrnkasto presijavaju u životopisu i možda, samo možda, izazivaju zavist kod nekoga, meni su bile bitne samo zbog tih nekih. U svakom pogledu.

Čitam redovito Hrvoja Šalkovića i njegove statuse i filozofiju čovjeka koji je proputovao uzduž i poprijeko ovaj naš usamljeni planet. Nikad nije rekao savjet koji bih ja uvijek dao - stvori osjećaj. U Beču sam obišao Schönbrun, Prater, sve dućane na Mariahilferstrasse i sve moguće uličice, zgrade, muzeje i ljepote metropole propalog carstva, ali Beč će za mene uvijek biti hostel kraj Dunava, L.M. i ja kako pijemo jeftino pivo, pušimo Black Devil i sprdamo se s našom šestodnevnom vezom u sedmom razredu. Kakvi carevi, dame i gospoda, mein bokkeni - onako gimnazijski, nebitno, pivo od bosanca koji na kiosku u ponoć prodaje kebab i prodike razrednice poslije. Ljudi me čudno gledaju kada dajem osjećajima pridjeve gradova i mjesta, ali... ona iskonska sloboda, miris divljine, strasti i alkohola, pogleda preko stola, nebitnih priča uz violinu i dvije gitare u pozadini, nije li to beogradski? Pripadanje, ljepote, bezbrižnost u savršenstvu - amsterdamski; prolaznost, toplina, zub vremena, magloviti glasovi i nerazumljive pjesme uz harmoniku - peštanski?

Putovanje je prelazak puno više granica od onih iscrtanih na kartama. Ja nemam fotografije amfiteatra u Veroni ni Euromasta u Rotterdamu, nemam ni slike Gdanjska, Sarajeva, Maribora, Pečuha, Delfta, Nurnberga... ja imam njihove osjećaje. Ukrao sam ih dok nisu obraćali pažnju, uglavnom noću na klupicama, balkonima i u barovima, kroz spontane razgovore kriomice, avanturističke poglede uz jednu podignutu obrvu i jedva primjetan ugriz usnice, često iste šale za drugu publiku, putujući one-man teatar.

I sada, kad se moji uspjesi utapaju i ne mogu mjeriti s tuđima, ja imam te osjećaje. Znam kako dišu neke druge ulice, kako plaču neka druga neba i kako pričaju neke druge čaše. Ne pretvaram se da znam francuski, iako ću kad popijem sigurno delbojevski prosuti touche ili apres vous, ni da čitam Gustava le Bona, poznajem teoriju francuskog etatizma ili znam više od četiri pjesme Kings of Leona. Ne volim šljokičaste djevojke, skupe krpice na jeftinim ljudima i einsteine iz fakultetskih klupa. Ne veselim se peticama nego osmjehu očima kad izlazim iz kabineta. Bojim se sreće, stabilna je, mirna, dosadna. Na previše razina nismo kompatibilni.

Spreman za psihijatra? Skupo. Moje čestice tame i nesigurnosti obično izliječi alkohol, koliko god mu trebalo. Tako je, kako je. Moje priče su patetične i dosadne, blago umišljene i samodopadne, agramerske, samo meni bitne. Moje zjenice razglednice su iz prošlosti i mislim da mi dobro stoje. Ne mislim što misle drugi o tome.

Pa kao u svakom romanu koji izlazi u nastavcima, na kraju jedne priče počinje druga. Još su tri tjedna do odlaska s obala ove rijeke koja nikad nije uspješno glumila moju Savu, ali to sada nije ni bitno. Hah, strah me koliko ništa više nije bitno. Osim jednoga. Koliko danas ne mogu bez onoga što prije tri dana nisam ni imao. Znaš onaj osjećaj kad ništa nije na svome mjestu, a sve nekako je? Ne znam kako ga opisati. Možda i ovaj grad okrunim pridjevom. Zbog nje, da.

Ludo jedna prekrasna... you and I, we will do all the funniest things from our 'To do before you die' list. I ništa neće biti uredu. Baš onako kako treba biti.