Od kad sam se sa svog "zege" asfalta na privremenih pola desetljeća preselio parsto kilometara istočnije, moja ljeta, uz poneki seminarsko-konferencijski skok do Budimpešte ili Gdanjska nacionalnim i ne pretjerano sigurnim šinskim prijevoznikom ili pak plaćenim mjestom u Lufthansinom sjedalu s pogledom na beskraj (Danke Deutschland) i forsiranim odlaskom na more jer "kog nam boga treba kuća u Istri ak ti nebuš išel tam", izgledala su uglavnom isto: Zagreb ljeti.
(slika: Jelačić trg, Ranko Marton, marton.hr)
Ima nešto u toj velikoj seobi naroda s obala smeđe Save na bistro i plavo nam mare nostrum, mare Croaticum. Odmah ću se ograditi: ovo nije tekst protiv doseljenika u Zagreb, nakostriješe mi se dlake na prsima kad čujem ubersupermegapurgere kako u maniri najboljih mengelista zbrajaju i oduzimaju eritrocite, leukocite i trombocite svećano priopćavajući pacijentima mračnu dijagnozu: "Moj naklon, gospon Mikulić, ampak zgleda da ste vi skroz na skroz dotepenec." Takvi ubersupermegapurgeri bi htjeli da Zagreb bude grad od sto milijuna stanovnika, ali da se nitko ne doseli. No neću o njima, oni tak i tak najčešće u ranijim dvadesetima odu na more, "zanima ih kako ljubi dalmatinka", zanima i nju svašta, tuc tuc, gore - dole, par uzdaha i negdje oko Uskrsa rodi se mali Duje.
Ali ima nešto u toj seobi naroda. Kao i mnogi, ja sam ljeta provodio na moru i Zagreb ljeti predstavljao mi je zemaljsku verziju jednog od krajnjih krugova Danteovog pakla, vrućinu, dosadu, reprize Dadilje Fran i Pune kuće od kojih sam jedva čekao pobjeći. Onda sam otišao studirati, što je značilo ljetovanje na domaćem asfaltu i otkrio sam, a vi zaključite zvučim li kao Cristofor Columbo ili Captain Obvious - neki novi Zagreb. Tako negdje sa školskim praznicima i kolektivnim godišnjima prazni se parking u mojoj ulici, prigodno nazvanoj po dramaturgu i prvaku velikih obrata. To je znak da su mnogi otišli babama i didama, u rodne krajeve svojih roditelja i na brćkanja po jadranskim plićacima, riganja po vodičkim grmovima i naslikavanja u Papayi, Revelinu, Boi i svježe zatvorenom Carpe Diemu. Zamijenili su ih stranci.
Na zagrebačke ulice slile su kolone click-click Japanaca i Korejaca oduševljenih svakom ciglom i svakim prozorom i zapravo svakom pojavom koja se pojavno pojavljuje, nešto manje i razuzdanije skupine sredovječnih i efikasno pocrvenjelih Britanaca koji ispijaju hladne krigle u Tkalči dok im žene vise po dućanima i kupuju autohtone hrvatske kravate koje muževi ne razlikuju od 10£ kravata iz WallMarta, zatim tradicionalne Švabe i Bavarci s onim clip-on sunčanim nastavcima na naočalama, neočekivani Španjolci s, godinama unatoč, prilično zgodnim ženama i još masa raznih pripadnika naroda i narodnosti širom starog kontinenta, pa i malo šire, odnosno dalekoistočnije i sjeverozapadnije. A onda padne noć...
Napune se terase kafića, stvore se gužve u Tkalči, konobari u Bulldogu ne skrivaju široke osmjehe pred tringeltom gostiju jer, kada sunce zađe, mala je razlika između Amerikanca i Rusa, skandinavca i mediteranca. Razvežu se deseci jezika u nepreglednu čaroliju kaosa, pjesme, djece koja trčkaraju, ispijanja piva i vina i brštenja domaćih i domaćih* specijaliteta, hipsterskih osmjeha i bliceva fotoaparata pod zvijezdama i starogradskim lampama. U cijelom tom đumbusu pokaže se i ona fina strana Zagreba, oni penzioneri s leptir mašnama, ganc zrihtane dame sa šeširima, frajle u ljetnim haljinicama, ulični gitaristi i violinisti, sve ono što je uvijek tu, ali ne dolazi do izražaja kraj silicon valley modela ispod tone šminke i Emporijo Armanji majica iz kojih vire zlatni križevi u slavu izmišljenog nebeskog lika uz prigodne jebotebogove i patrijotski hračak.
Kroz osnovnu i srednju školu, deset godina treniranja vaterpola, faks, poslove, seminare, treninge i konferencije upoznao sam stotine ljudi iz više od četrdeset zemalja, a oni su savršen povod, uzrok i izlika za provođenje večeri na potezu od Tomislavca do vrha Tkalče i od Palmotićeve do Medvedgrada u Ilici, pa makar uz samo jednu politrenu kriglu Gričke za smiješnih devet kuna. Ima nešto u zagrebačkom ljetu... da, to su preslatke Dankinje, pripiti Nizozemci, nalickani Francuzi i onaj šarmerski okret kad čuješ jezik za stolom pored, stranjski - a naš, pa pitaš "cure, vi ste iz Srbije?", a priča krene savršeno laganim tokom. To je taj neobjašnjivi kozmos zagrebačkog ljeta kad se čak i na zetovcima nazire osmjeh, kad vrućina otopi barikade, nakloni se gradu i pretvori ga u pravu malu europsku metropolu pod Sljemenom, bar na nekoliko ljetnih tjedana.
Od svih Zagreba, taj Zagreb volim najviše.
