petak, 7. lipnja 2013.

Neke stare, ljubavne

Ima tih merlot barrique večeri koje narastu, odrastu i prerastu u noći koje nisu spremne za politiku, za pravo, za dobro i zlo, pravdu, ah, lijeve i desne, sve one koji nas salijeću danima. Noći nisu za njih, one su za nešto nebitno, a opet toliko bitno, nešto o čemu nitko ne priča jer je teško uhvatiti riječi, one nisu za half-windsor čvorove već za prste koji struje kroz kosu, za pogled unatrag, motivaciju za unaprijed...

našao sam jedan stari, pretjerano romantistički, gimnazijsko-romantičarski tekst koji sam napisao prije svega danas, prije ovog grada, prije sadašnjih prijatelja, kolega, kolegica i prijateljica, prije ovog života. Heh, tekst iz prošlog života, o jedinoj poveznici ovoga danas i onoga jučer, još uvijek tako stvaran, modeliran, tragikomično zrcalan.

A nisam čak dobio ni "odličan" iz te zadaćnice.


"Grofice, pišem Vam srcem punim istine i očima punim suza. I ovih par vlažnih točaka na papiru što podsjećaju na njih… ne dajte mi da Vas uvjerim da su od znoja s dlanova, iako varoške ceste cvrče od sunčevih pogleda, uz čašu vina nekako su tiše. Znajte da mislim na Vas u onim noćima kad se Sunce zaigra nad ovim grudolikim brežuljcima, pa, čim shvati da mu vrijeme leti, ono potrči kao dijete pred pčelom, spotakne se i… nemojte se bojati, sve je dobro sa Suncem, već je davno preletjelo i Arc de Triomphe i London Bridge te sada viri pod suknju onoj djevojci na Liberty Islandu, ali u žurbi mu tim noćima ispadne toplina i prospe se ovim sivim ulicama, tamnocrvenim krovovima i Savom…

Sjećate li se, Grofice, Save? Nije duga kao Amazona, duboka kao Nil ni plava poput Dunava, mada ni Dunav nije više plav kao što lažu Straussovi taktovi (a sumnjam da su ikada govorili istinu), no jedina nam je blizu. Eh, ali nikada dovoljno blizu da bih Vas pozvao da me primite za ruku, prošećete nekoliko priča i poklonite mi par osmjeha koje bih spremio u kutijicu s Vašim imenom i otvarao u onim noćima kad Sunce odžuri preko velikog mora. Možda Vas nisam zvao da ne bih blatom svojeg postojanja umrljao Vaše korake? Sam bog zna, a ni on nije isuviše siguran. Često sam se pretvarao da u visokoj travi gledamo čaplje u niskom letu i smijemo se tuđim anegdotama koje su Vas čekale, a od mene bježale. Vozili smo bicikle prašnjavim vatrogasnim puteljkom gdje ljetnim danima ni mrak, koji me obično prati, ne obitava. Možda je šteta što tople ruke niste okaljali mojim poljupcem, možda bi ste voljeli osjetiti kap znoja kako klizi Vam niz grudi i pobjeći od mog zagrljaja uz dvije rupice na obrazima i prigodan carski pogled.
Neka. Od mog zagrljaja bježale su mnoge, pa kako ne bi i vi? Vraćajući se sa savske vode, daleko od čaplji, pčela, snova i kosova, ponekad sam Vas viđao kako prosipate svoju kosu drugima u lice. Da, sretao sam u letu mnoge Vaše galebove, zavidio njihovim baršunastim, mliječnim krilima i lakom letu, spuštajući se u golubarnik.
U tom vonju moj je dom, gdje i zlato je sivo, a marelice rode gnjile. Ne navraćajte, jer ne znam što bi Vas moglo dočekati… novine od jučer? Za večeru podgrijan ručak ili čaša mlake vode, dok mi ruka drhti od straha? Moje sitnice prekrivene su prašinom odrastanja i lojem zaljubljive samoće. I nisu za Vas, ne. Oh, pišem Vam jer ne mogu reći „ne“ kad pogledam u te Vaše oči boje mliječne čokolade, jer mogu brisati rečenice i pokapati ljubavi u retke s rimom ili bez nje, mogu maskom pripadanja glumiti pozornicama svijeta bez lapsusa, mogu rušiti snove, paliti cigarete i biti hrabar na riječima, ali pred Vama… ja ne mogu ništa. Ja sam Vaš.
Ostajte mi sretni, jer tuga Vam ne stoji, i ako poželite prestati letjeti s galebovima… ovaj golub izrast će u orla, ukrast će Vas, sakriti uz grudi i odnijeti na obale bistre, plave Save, u hlad lužnjačkog hrasta i ljetni povjetarac koji će Vam pokvariti frizuru.
Neće Vam zasmetati. I dalje bit ću Vaš, a vi ćete biti moji."