našao sam jedan stari, pretjerano romantistički, gimnazijsko-romantičarski tekst koji sam napisao prije svega danas, prije ovog grada, prije sadašnjih prijatelja, kolega, kolegica i prijateljica, prije ovog života. Heh, tekst iz prošlog života, o jedinoj poveznici ovoga danas i onoga jučer, još uvijek tako stvaran, modeliran, tragikomično zrcalan.
A nisam čak dobio ni "odličan" iz te zadaćnice.
"Grofice, pišem Vam srcem punim istine i očima punim suza. I ovih par vlažnih točaka na papiru što podsjećaju na njih… ne dajte mi da Vas uvjerim da su od znoja s dlanova, iako varoške ceste cvrče od sunčevih pogleda, uz čašu vina nekako su tiše. Znajte da mislim na Vas u onim noćima kad se Sunce zaigra nad ovim grudolikim brežuljcima, pa, čim shvati da mu vrijeme leti, ono potrči kao dijete pred pčelom, spotakne se i… nemojte se bojati, sve je dobro sa Suncem, već je davno preletjelo i Arc de Triomphe i London Bridge te sada viri pod suknju onoj djevojci na Liberty Islandu, ali u žurbi mu tim noćima ispadne toplina i prospe se ovim sivim ulicama, tamnocrvenim krovovima i Savom…
Sjećate li se, Grofice, Save? Nije duga kao Amazona, duboka
kao Nil ni plava poput Dunava, mada ni Dunav nije više plav kao što lažu
Straussovi taktovi (a sumnjam da su ikada govorili istinu), no jedina nam je
blizu. Eh, ali nikada dovoljno blizu da bih Vas pozvao da me primite za ruku,
prošećete nekoliko priča i poklonite mi par osmjeha koje bih spremio u kutijicu
s Vašim imenom i otvarao u onim noćima kad Sunce odžuri preko velikog mora.
Možda Vas nisam zvao da ne bih blatom svojeg postojanja umrljao Vaše korake?
Sam bog zna, a ni on nije isuviše siguran. Često sam se pretvarao da u visokoj
travi gledamo čaplje u niskom letu i smijemo se tuđim anegdotama koje su Vas
čekale, a od mene bježale. Vozili smo bicikle prašnjavim vatrogasnim puteljkom
gdje ljetnim danima ni mrak, koji me obično prati, ne obitava. Možda je šteta
što tople ruke niste okaljali mojim poljupcem, možda bi ste voljeli osjetiti
kap znoja kako klizi Vam niz grudi i pobjeći od mog zagrljaja uz dvije rupice
na obrazima i prigodan carski pogled.
Neka. Od mog zagrljaja bježale su mnoge, pa kako ne bi i vi?
Vraćajući se sa savske vode, daleko od čaplji, pčela, snova i kosova, ponekad
sam Vas viđao kako prosipate svoju kosu drugima u lice. Da, sretao sam u letu
mnoge Vaše galebove, zavidio njihovim baršunastim, mliječnim krilima i lakom
letu, spuštajući se u golubarnik.
U tom vonju moj je dom, gdje i zlato je sivo, a marelice
rode gnjile. Ne navraćajte, jer ne znam što bi Vas moglo dočekati… novine od
jučer? Za večeru podgrijan ručak ili čaša mlake vode, dok mi ruka drhti od
straha? Moje sitnice prekrivene su prašinom odrastanja i lojem zaljubljive
samoće. I nisu za Vas, ne. Oh, pišem Vam jer ne mogu reći „ne“ kad pogledam u te
Vaše oči boje mliječne čokolade, jer mogu brisati rečenice i pokapati ljubavi u
retke s rimom ili bez nje, mogu maskom pripadanja glumiti pozornicama svijeta
bez lapsusa, mogu rušiti snove, paliti cigarete i biti hrabar na riječima, ali
pred Vama… ja ne mogu ništa. Ja sam Vaš.
Ostajte mi sretni, jer tuga Vam ne stoji, i ako poželite prestati
letjeti s galebovima… ovaj golub izrast će u orla, ukrast će Vas, sakriti uz
grudi i odnijeti na obale bistre, plave Save, u hlad lužnjačkog hrasta i ljetni
povjetarac koji će Vam pokvariti frizuru.
Neće Vam zasmetati. I dalje bit ću Vaš, a vi ćete
biti moji."
