Gdje smo sad?

Vladali su nama bizantski polubogovi, ugarski kraljevi i carevi Habsburški, srpski prinčevi, nacistički poglavnici, komunistički i postkomunistički maršali, ali nitko nije nama vladao kao što vladamo mi. Kako se dogodilo da smo u jeci o povratku u Europu nakon stotinu godina, koja odzvanja od Markovog trga do predgrađa preko Save i još dalje, sve do grumena zemlje, šaka kamena i kapi mora za koje ni dan danas ne znamo jesu li naše, kako smo se od jednom našli istočnije nego ikada prije?

Kako nam se dogodilo da se budimo i ne peku nas oči od gluposti koja izvire iz tv ekrana, s radija, s internetskih portala, štandova, megafona i prozirnih rečenica? Kako smo bili na korak do Beča, tako savršeno romantičarski idealiziranog u pričama od Franza do Franje da se čini kao da smo stotinama godina živjeli u carskom raju, a dogodilo nam se da u 21. stoljeću graničimo s Bjelorusijom? Ne fizički, naravno, već umno, intelektualno... primitivno.
Kako se dogodilo da narod koji je 500 godina trpio torture osmanlija, kojemu su nametali jezike i zastave i države i promjene za koje nitko nije znao čemu služe, kako se dogodilo da smo postali baš to protiv čega smo stajali? Kako je moguće da narod koji je bio toliko diskriminiran da je veliki Albert Einstein pisao Ligi naroda da nas spase, postao narod koji će Ustavom zagarantirati diskriminaciju?

Kako se događa fašizam, drugi put?

I znam, pretjerujem, ali to je samo zato što volim ovu zemlju i pokušavam naći razloge da ostanem u njoj i poslije fakulteta, pokušavam smoći snage da se potrudim da u mojoj zemlji bude bolje. Ali zašto, kad puk želi drugo? Ako nemaš razloga da ostaneš, to je dovoljan razlog da odeš, što dalje od militantnih klerika, popova koji se hrane mržnjom, mladih zastranjenih fundamentalističkim bajkama, ali ne samo njih, nego i profesionalnih prebirača krvnih zrnaca, magistara iskopavanja, prekopavanja i zakopavanja kostiju i s njima davno sahranjenih ideja, kvazi socijaldemokrata, propovjednika demokracije odraslih u totalitarizmu, propovjednika totalitarizma odraslih u demokraciji, šovinista, nacista, komunista, stranačkih mladeži i stareži, žalibože akademika, sveučilišnih profesora koji gledaju svoja posla kroz dim cigarete u uredu taman dovoljno velikom da cijeli nerad stane u njega, blatnih guma na crnim ministarskim limuzinama, neofeudalaca, jugonostalgičara, Severine, Magazina i Thompsonovog križarskog orgijanja u Čavoglavama, mahanja zastavama i skrivanja istih kad ne treba... ali najviše od svega, daleko od ovog primitivnog naroda.
I čudite se nakon svega što hoćemo zabraniti za vijeke vjekova brak svima koji nisu po ustaljenom srednjovjekovnom kalupu moćne vatikanske organizacije? Zašto? Pa četvrtina Hrvata ne bi u svoju obitelj primila osobu druge rase ili vjere, 60% nas ne bi kupilo proizvod samo zato što je iz Srbije... još uvijek vas čudi? Primitivizam u Hrvatskoj ne šokira, ali rastužuje.

Jer mrziti je lako. Spolna orijentacija i rodni identitet diskriminacijske su osnove kao i vjera. Zamislite da se zabrani državni brak katolicima jer su, eto, katolici? Uostalom, imaju crkveni brak, što će im državni? Ili da zabranimo brak židovima? Hm, zanimljivo... da stavimo posebne klupe na kraj autobusa za Srbe? Zabranimo školovanje Romima? Oduzmemo pravo glasa muslimanima? Zabranimo ženama sveučilišno obrazovanje? Unesemo u Ustav da je sloboda kretanja zajamčena onima s primanjima višim od prosječne plaće? Ajde, kad nas je krenulo. Uz dobru organizaciju i vrle volontere, vjerujem da možemo to učiniti. Dovedimo Hobbesa do apsurda i sklopimo pravi društveni ugovor kojim ćemo prenijeti svoju državu, svoje misli i svoj stav na jednu osobu. Predlažem Papu!

(tekst na slici: "Daleko", Elemental)

 

Ili Mladena Schwartza, nekako ovo vrijeme podsjeća na njegove mračne monologe.

 

Je*ite se devedesete...

Vas mogu jedino psovati, za vama nitko neće žaliti, niti vam stihove kovati… tako reče Đorđe Veliki u jednom od svojih, kako ih je na gotovo zabranjenom koncertu u Beogradskom Sava centru 1997. godine nazvao, normalnih političkih songova. Opleo se naš, vaš i njihov Đole u svojoj karijeri raznih protuha koje su nesretne majke rodile ni ne sanjajući da će njihovi sinovi odlikaši, ali i oni malo manje odlikaši, razni vozači, partijci i kavansko-kafanski svemrsci, jednoga dana povlačiti granice braneći i braneći etničke vitrine zemljom krvi i meda kako su ove naše brdovite predjele, a biti brdovit nije samo geografska nego i intelektualna kategorija, nazvali preci i potomci aktualne bradate zvijezde koja nam se vraća s ljetom ili jeseni na domaću filijalu Radio Television Luxemburg.

No, uvijek je njegov pacifizam i antinacionalizam bio samo plod jednog gotovo savršenog sustava kolektivnog jednoumlja, zvjezdanih parola i pučke mantre o bratstvu i jedinstvu. Možda ga je zato i pogodilo, možda se osjeća glupo kada se okrene preko ramena u šezdesetikoju, kup Maršala, Dinamov europski trofej, proletere, radne akcije i prekrasnu bajkovitost mira i prosperiteta oblikovanu omekšalim komunističkim aparatom i donacijama lijevih i desnih kako Brozova država ne bi skrenula ni lijevo ni desno, već ostala tamo negdje, nigdje, a zapravo baš tamo gdje je najbolje.

Masa je plakala, a desetljećima prije smrti Maršala, Gustav Le Bon opisao je u načelnim crtama kako će umrijeti i Maršalova država. Nitko nama mržnju nije nametnuo. Tko nas bre zavadi?

Mi sami. Bre. Umakali su prste u južnoslavenski ćušpajz mnogi, ali nije CIA pokosila Vukovar kao mladu pšenicu, nit su KGB-ovci odveli obitelj Zec na Medvednicu posljednji put. Ipak, ovo nije pamflet o uzrocima rata, o tome tko je mijenjao ustave, tko se bunio, tko je bio za, a tko protiv, ovo je priča za naprijed. Ovo je apel za sutra, motiviran mojom neopisivom željom da provedem dan sunčajući se na čamcu usred Dunava, ni lijevo ni desno, u miru.
Na toj ogromnoj rijeci koja stoljećima kupi svojim rukavcima i pritocima sva zla koja uspijevamo stvoriti i tiho ih sve odnosi prema Crnome moru, na toj mirnoj vodi usnuo bih u ekstazu slobode izgovorene riječi u kojoj ne bih bio ustaša kad bih rekao da se jako dobro zna tko je bacao cvijeće na tenkove i tko je koga napao, a ne bih bio ni četnik kad bih neke naše heroje ovjekovječio zločinačkim interludijem.

Volio bih dovesti milijune na svoju malu barku na nekad, kaže valcer, schöne und blaue rijeci, i zakoračiti naprijed. Ne moramo se razumjeti, ali razumijemo se. Redovito ćemo pretrpavati travnje, studene, holandije, fudbale i slične crne ovce koje se stadom ističu, ali mir se na oba (četiri) jezika kaže mir. Ne moramo se slagati, ali slažemo se. Prešutjet ćemo Vukovar i Oluju, Kraljevinu Jugoslaviju i NDH, ali zagrcnut ćemo se od smijeha ismijavajući filmove, čudeći se kako se kod nas sluša njihova, a kod njih naša glazba, trubeći o politici i u kutu uma razmišljajući što nam je sve to trebalo.

(slika: lega-lega.com)

E trebalo nam je da naučimo. Da naučimo da je laž kratkog vijeka, da je poput brane koja zadržava našu beskrajnu ljubav prema zemlji i narodu koja, kad pukne, nanosi štetu puno veću nego što bi nanijela da je polako tekla. A taj izvor ne možemo zatvoriti, niti smijemo, ne kaže/laže se uzalud da u ljubavi i ratu nema pravila. Da je mržnja zlo koje čuči u nama i koje svako malo izvire, ali ne smijemo mu se prepustiti. Da naučimo cijeniti mir i slobodu, barem u tom romantičarskom, srednjovjekovnom obliku, jer tek poslije njega možemo iskočiti iz iluzije slobode vezene čvrstim nitima financijskih mastermindova. Eh, zakopavam se sve dublje u temu bez kraja. Trebalo nam je da naučimo da su dani ponosa i slave oni koje ćemo ponosno slaviti, ali koje ne želimo opet proživjeti, kakve greške ne smijemo ponoviti.
 

Jesmo li naučili? Bojim se da je to pitanje na koje mora odgovoriti moja generacija. A ne bojim se zbog nas, bojim se zbog generacije poslije nas. Bojim se da mi ipak nismo naučili. Da razum još uvijek zazire od naših prostora.

O drugu Ivkošiću i cornflakesu s jogurtom

Po povratku sa subotnjeg roštilja, reda ćevapa, reda kobasica i piletine, malo svinjetine i kako to već ide na ovim našim prostorima, uspješno porazivši vrijeme i kišu koja je partizanski rokala po strehi nad terasom u gornjoj Dubravi, teško da sam mogao više i primirisati meso. Za večeru: cornflakes preliven jogurtom, još uvijek neomekšale žute pahuljice krckaju pod zubima dok prelazim očima preko sljedećih redaka legendarnog kroničara najbitnijih zbivanja u Lijepoj našoj:

"Još jednom je ispred zagrebačkoga HNK udruga Krug za trg organizirala skup na kojem je zahtijevano da se ime Trga maršala Tita promijeni u Kazališni trg. Ovaj put s jednom novošću - nabrojene su stranke koje jesu i nisu za promjenu. Za brisanje sadašnjega naziva izjasnili su se HDZ, sve pravaške stranke te, bude li konsenzusa, Bandićeva nezavisna lista. Protiv su SDP, HSS, HSLS, i Hrvatski laburisti. Znači li to da Milanović, Hrg, Kosor i Lesar odobravaju masovna ubojstva što su ih na križnim putevima učinili partizani pod Titovim zapovjedništvom? Da odobravaju Goli otok na koji su bez suda i obrane kao životinje transportirani informbiroovci i "informbiroovci" te tamo mučeni i ubijani na način nezapamćen u povijesti? Da odobravaju Staru Gradišku i druge kaznionice u koje su trpani politički nepoćudnici? Da odobravaju ubijanja političkih emigranata u Njemačkoj i drugdje? Da odobravaju jednopartijsku državu u kojoj nije bilo stranaka, slobodnoga kandidiranja i izbora?"

Još jednom je u Večernjem listu Milan Ivkošić raspisao pamflet u kojemu je objašnjeno kako su svi koji nisu desničari zapravo neprijatelji Hrvatske. Ovaj put s jednom novošću - nabrojai su komunistički zločini koji jesu i nisu bitni za temu. Za bitne naveo je križne putove, sve moguće zatvore te, ako nije dosta, i sam politički sustav. S druge strane nije shvatio da se ista logika može primijeniti na jednoga i jedinoga mu Franju I. Tuđmana. Znači li podržavanje trga s njegovim imenom i prezimenom da ljudi odobravaju hrvatske zločine u Domovinskom ratu koje su počinili Hrvati pod Tuđmanovim zapovjedništvom? Da odobravaju pokolj članova obitelji Zec koji su bez suda i obrane kao životinje transportirani na Medvednicu te tamo ubijani na način nezapamćen u povijesti? Da odobravaju logor Dretelj i druge koncentracijske logore u koje su trpani ne-Hrvati u "Hrvatskoj Republici Herceg-Bosni"? Da odobravaju zatvaranja političkih protivnika? Da odobravaju krađu, prodaju Hrvatske i privatizaciju koja nas je uništila?

Naravno da ne. Ali preširok je to spektar razmišljanja za druga Ivkošića, jer on vidi samo svoju stranu, onu koja prija mekoći njegovog nacionalizma i zbog koje je i dan danas ridikulozni komentatator Večernjeg lista. Možda i najveći uspjeh njegovog teksta je činjenica da je ispunio moje tri minute u kojima je cornflakes omekšao od jogurta i postao spreman za konzumiranje, a ja nekako vjerujem da bih bio pametniji da sam te tri minute gledao u zid i razmišljao u kakvoj to jadnoj zemlji živim.

Bespućima vjerskog mazohizma

Sve mi je jasno. Nije svima lako naviknuti se na današnji način života, stalnu jurnjavu, rokove, tehnologiju koja nas je dovela na rub razuma mailovima, push notifikacijama, facebookom, twitterom, linkedinom, gubitkom one nekada jasne granice između poslovnog i osobnog - hej, na studomatu postoji opcija "shareanja" prijave ispita na facebooku. U tom, laičkom oku, gotovo neshvatljivo neorganiziranom sustavu mnogi izgube sebe, mnogi nisu dovoljno jaki i njihov vlak odlazi dok ga gledaju s ruševne stanice u životnom zaseoku blijedo uvjeravajući sebe da ondje, pa, i nije tako loše. U takvim razmišljanjima čovjek gubi svoju humanističku notu, treba nešto više da ne bi mrzio sebe, treba neku silu i neki zaklon od svijeta kojemu očito ne pripada, koji daleko od njegove stanice juri kompozicijom koja možda ne zna gdje ide, ali zna da ne stoji. Lako je u tim misaonim zaseocima potražiti ono što su ljudi tražili još od skrivanja po pećinama - vjeru u nešto više.

Clive Staples Lewis, irski pisac odrastao na sjeveroistoku zelenog otoka gdje se stotinama godina vodila i vodi možda najbesmislenija od svih besmislenih vjerskih bitaka, ona između katolika i anglikanaca, nije nikada napisao tri rečenice koje će mu danas mnogi pripisati: "You don't have a soul. You are a soul. You have a body." Pa, iako nije, to su riječi koje se mogu prepoznati u gotovo svakoj vjeri, a ona sama po sebi nije loša, iako je prilično primitivna. Vjera čovjeku pomaže pri tom stresu, ona mu donosi smisao u trenutcima kada je svjestan da tog smisla, hm... baš i nema. Teško je prihvatiti da nismo ništa više nego životinje, da imamo svoj život, dug ili kratak, život koji je jednom počeo i jednom će završiti. "Rodimo se, idemo u školu, radimo, umremo" - rekao je Goran Bare, živi dokaz da, koliko god se trudili uništiti ga, naše tijelo se ipak trudi izdržati što više. No, ulazim na sporedne tračnice metafizike pokušavajući ne izgubiti čitatelje koji su vjernici prije no što dođem do vrhunca ovog teksta - fanatizma.

Kolegice, mahom, ali i kolege s fakulteta, zadnjih mjeseci masovno traže utjehu i smisao u polu-sektaškoj katoličkoj organizaciji u gradu na smeđe-plavoj rijeci. I, kao što sam već pisao, trudeći se zadržati notu akademske tolerancije, sve je to podnošljivo. Ono u što su se nekada sretni mladi ljudi, bez pretjerivanja - izvrsni studenti, pretvorili u nekoliko mjeseci postavlja pitanje koliko smo zapravo jaki karakteri? Gubimo li se uistinu u učenju, u glumatanju i pretrpanim rasporedima toliko da nam za mir nije dovoljno meditirati, ići u crkvu, pomoliti se navečer ili piti za vikend, plesati u transu kao Fred Astaire? Jesmo li se odmakli toliko jedni od drugih da su nam potrebne maratonske molitve u ceremonijalnim krugovima kako bismo spoznali čovjeka kojim stvarno jesmo?

Naravno da nismo. I dalje je to manjina koja je našla savršenu izliku za svoju neambicioznost koju mogu tako plitko i bezobrazno, ni malo duhovno kako bi to željeli, prodavati svojoj okolini. Jer kako objasniti rečenicu "Učila sam ja, ali nisam prošla kolokvij jer mi bog tako poručuje da ne ustrajem dovoljno u vjeri." Ne, nego nisi dovoljno učila! Možda smo bikovi, uporni i tvrdoglavi, možda smo tupavi magarci koji će dobiti za uho kad se pojave pred rajskim vratima, ali nismo ovce, a van tog stada ovakva demagogija sarkastično je prozirna.

Najgore od svega, njihovi životni pogledi tako brzo i lako sipe u kalupe stotinama godina starog učenja pregaženog davnih vremena da se u svega nekoliko mjeseci pretvaraju u vjerne vojnike tužnih pogleda razveseljeni pričom o ljubavi, osmjeha koji se trzaju u kutu usana i prijekih pogleda svevremenske pravičnosti. Mene ostavljaju na miru, kad bi bili iskreni kao što ih učenja modeliraju, vjerojatno bi mi objasnili u kojem dijelu pakla mi je rezervirano mjesto i, kad razmislim, mojoj agnostičkoj duši nije svejedno. Vjerujem da, ako bog postoji, ono predstavlja neko savršeno biće koje više cijeni moje propitkivanje i istraživanje njegova postojanja nego slijepo paradiranje uz oca, sina i duha svetoga.

Ali ne ostavljaju i druge. Danas je prijateljica, iskrena vjernica koja se, ipak, drži dalje od izvjesnih bogomdanih, dobila poziv da postane volonterka za prikupljanje potpisa s ciljem organiziranja referenduma o izmjeni Ustava kojim bi se zabranili potencijalni brakovi između istospolnih partnera. Za par godina magistri prava, "intelektualci" 21. stoljeća sa stavovima koji su bili pretjerano konzervativni čak i u ono gotovo teokratsko vrijeme rađanja ove naše zemlje. Mladi spremni da nas vrate u prošlost, briefirani svakog utorka, četvrtka i nedjelje za tihe bitke skrivene iza tako lažnih osmjeha, taj jugend koji će nas izbaviti od krvoločnih pedera, propedofilskih ateista i vječno prisutnih komunista sada već ima skoro dva puna reda u dvorani za predavanja. S tendencijom širenja. Tendencijom glupiranja.

A prijateljica? Odbila je, naravno. I to je možda dobra stvar, jer ako su oni stvarno upravu - bar ću imati dobro društvo u paklu.