Na pravu naučiš što su ideali, što su snovi, a što realnost. Naučiš da je često bitnije znati nekoga nego znati nešto, kao i da je osmjeh vrlo uspješan pokušaj otvaranja vrata, koliko god neiskren bio i zajedljiv.
Pravni fakultet uči te da odijelo ne čini čovjeka, ali bez odijela te nitko ne smatra čovjekom vrijednim trošenja vremena. Ondje naučiš padati jer si iz krivog grada, jer krivo misliš, imaš majicu krive boje, krivo dišeš, jer je sunčano, oblačno, kišovito, jer su porasle cijene benzina i jer su mediji napaljeni na profesora, ali naučiš se i dizati. Između padova i uspona, naučiš gutati uvrede i biti ponizan jer njima predstavljaš prepreku između kave i ručka, a bez njih ne možeš. Za njih si ništa, a bez njih isto to. Naučiš biti zgažen, ali i gaziti druge, stampedo, bez emocija, uz onaj smiješak s početka, profesionalno, ledeno. Iz pepela upoznaješ svijet i shvaćaš koliko zapravo vrijediš, koliko je pobjeda slatka i kako je kad si gore. Shvatiš da je život arena, no da uvijek ima onih koji će ti pružiti ruku, prijateljski il' profesionalno, ali povući te ondje, a ti ćeš sutra možda povući njih.
Pravni fakultet uči te da ljudi lažu, a uči te i lagati, uči da ljudi odlaze. Pravo te uči da hodaš sam. Ovdje naučiš da je uspjeh jedino mjerilo, da su svi jednaki, a zapravo nitko nije. Naučiš da oko tebe prečesto nisu prijatelji nego kolege, da se iza šale krije suza, iza pogleda zavist, iza blještavog prosjeka čašica tuge, antidepresivi, pravilno posloženi setovi negativne motivacije, litre red bulla, tone kave i, preko knjiga, isprazni pogled na prepunu ulicu.
Naučiš da je na svako „kako si“ odgovor „dobro sam“, a strah proviruje tek pred spavanje. Pravo te nauči da nosiš masku, samouvjereno pružaš ruku, ležerno hodaš gradom i namiguješ poznanicima, pa se spustiš u podrum i utopiš u sivim rečenicama prekrivenim šarenim flomasterima koje, zapravo - voliš.
Neočekivano, katarzično.
Pravo te nauči da budeš najbolji, da manje od toga ne postoji. Nauči te da se zaljubljuješ u zaljubljenost ljudi u ono čime se bave i da se zaljubiš u taj, možda lažni, ali ipak, barem tračkom, glamurozni svijet koji si odabrao. Nauči te voljeti nevoljivo. Na pravu naučiš živjeti i boriti se; gubiti, a izlaziti kao pobjednik. Gledaš iz kuta dvorane i vidiš sebe na pozornici, svoje lice, osmjeh i savršenu frizuru. I bit će tamo, samo ako odlučiš da ti to želiš, zaljubiš se, predaš strasti, ako napraviš sve da ne posustaneš putem i utopiš se u suzama prosjeka.
E da... par redaka motivacije za sredinu tjedna, da možemo dalje. I prvo lice množine, da ne budem sam. Romano vivito more.
In medias res: jer nemaju ni 22, a već su zapeli u partijskim strukturama! O čemu se zapravo radi? Ne mogu, a da se ne osvrnem na kolege s fakulteta, buduće intelektualce, koji si dopuštaju da im se razum smije iza ugla, a integritet ih šamara na svakom crvenom semaforu (uz isprike kolegama u crvenim strankama, nek vas šamara na žutom ili zelenom). Pritom ne mislim odgovarati mlade ljude od uključivanja u politiku jer mi smo bar generacija koja ne zna što je totalitarizam, generacija spremna gaziti, lagati i potkopavati, od malena znamo da se nitko za nas neće pobrinuti osim nas samih. To radimo treptajem oka, brzopotezno, uz podmukli osmijeh. Možda je nekima to teško priznati, no deviza "ako te nitko ne mrzi, znači da nešto ne radiš dobro" postala je credo pojedinaca koji žele iskočiti iz mase intelektualnog stada spremnog da uskoči u kućicu iz koje se ne izlazi, spremnog da kuka o zlim i bešćutnim pastirima jednog dana kada shvate da diploma koju ponosne mame drže na zidu u zlatnome okviru nije ništa do li potvrda da ste svladali osnove prometovanja cestom, a sanjate o Formuli 1.
Mislim se javno, zolovski zgroziti nad motivima ulaska mojih kolega u politiku. Ne pretjerano drag kolega sa srodnog mi fakulteta potakao me na pisanje današnjim slavodobitnim dosađivanjem o pobjedi njegove stranke na izborima za Europski parlament, sjedeć' na kavi u zimskoj luci, par desetaka metara od "sjedišta". Nije jedini koji je "ušao", "postao članom", "obojen" ili kako god se još naziva mlade mojih godina koji u SAD-u tek par mjeseci smiju piti alkohol, ali već imaju čarobnu iskaznicu. Taktički se grupiraju, prepoznaju, oblikuju poznate neutralne face neuspješno imitirajući Bonda, prikriveno se mršte i ispuhuju dim cigarete preko usta sebi u bradu mrzovoljno se migoljeći na stolicama caffea dok neprijateljski pojedinci za stolom spominju nešto što je suprotno nauku partije. Uz kavu sipe sramežljive komentare koji redovito počinju s "nije to baš tako", "pa ni oni drugi nisu baš", "gledaj, realno" i sličnim frazama, bolno primjetno se svrstavajući na "jedinu pravu" stranu dok misle da smo se rodili jučer, a ja imam onaj isti osjećaj koji je deda imao '71 kada je u društvu jedan šutio i pamtio riječi.
Čak i to mogu preboljeti. Ono što me smeta je odgovor na pitanje "zašto". Zato što te razočarala sadašnja vlast? Zato što misliš da rade dobro? Zato što misliš da možeš pomoći ovoj zemlji? Zbog nedostatka mladih u politici? Zbog krize, lošeg smjera u kojemu ide država, vanjskih i unutarnjih neprijatelja, zbog istine? K vragu, zbog sira i vrhnja, prošeka i Branimira Glavaša? Ne. Zato što je dobro biti u stranci. Upravo tako, strogo realistički, tmurno i na sunčan dan. Čast malobrojnim kolegicama i kolegama, prijateljima koji su u strankama zbog ideala (kakvi god bili), većina je ondje zato što se preko stranke dobiva posao, zato što se s iskaznicom ide na more i stječe prijatelje vjerne dok god ima kršnih ljudi da drže ruku na srcu pod barjakom svetim. Ili dok jednostavno shvate da više niste potrebni.
A ja? Ja ostajem zapanjen. Možda sam idealist? Ako i jesam, nisam baš uspješan u tome, studiram pravo i ponosno s kolegama pod pauzama ismijavam referendumske ustanke, izravnu demokraciju, prosvjede protiv ćirilice i crveno-crne zastave na ustancima s medijskih margina. Nisam baš revolucionarni subjekt, ježim se populizma, neobrazovanih stručnjaka za sve i svašta, kavanskih socijalista i glasnih nacionalista (rima je slučajna, valjda). Smatram puk prilično priglupim, a tu tvrdnju dokazuje situacija u kojoj živimo, i nemam ni najmanju želju trošiti ovaj kratak život da bih se borio za one koji se ne žele boriti za sebe. Možda jednom hoću? Vrlo vjerojatno jer, kako sam stariji, tako sve više mislim da je odgovornost kompetentnih ljudi da vuku društvo naprijed. Pa je li moguće da takvih ljudi nema danas?
Ima ih, dragi moji. Guraju svoje poduzetničke ideje, bave se poslom tamo gdje su za to plaćeni, razvijaju se, školuju, vide dalje od svog nosa, imaju ideje, žive od Čilea do Japana i - bježe od politike zbog onih koji su u njoj zbog posla, mora i pečenog janjeta na proslavi u mjesnom odboru. Razum negira nekompetentne autoritete, inteligencija ne podnosi kultove, biste, uzvikivanje imena vođa koje će sutra, tako već viđeno, biti odbačene u podrume iz kojih će možda proviriti dok ne prođe i zadnji zastarni rok, dok se ne proda priča o novoj snazi, novim ljudima, novim pojedincima tako savršeno ukalupljenim na "školama demokracije", "proslavama osnutaka" i "sastancima" foruma, mladeži i sličnih tijela. Predstava za mase.
Kao i u kazalištu, sjediš u loži, gledaš i obrišeš sitnu suzu. Nikad nisi volio lutkarski teatar.
(p.s. prva objava ovog teksta neslavno je propala jer su me izvjesni pojedinci "flaggali" kao uvredljiv sadržaj, pa molim iste da mi dopuste ovaj put da ostvarim svoje pravo zajamčeno čl. 38. Ustava RH. Hvala vam od srca :* )
