Bio sam s obje strane straha, obje strane udarca, obje strane mržnje i mraka koji se cakli u eritrocitnim mrljama na pločniku radničkog kvarta koji danas gazim ne više kao dijete Sjevera obrijane glave u Stan Smithicama i harringtonki, nego kao poluodrastao čovjek koji je nadišao sebe i napravio puno više nego što je većina očekivala, opet razočaravajući one koji su najbitniji. I'll make you proud one day, I promise. Znam odraz straha u oštrici noža i znam kako je bježati za životom, znam što je glad, znam kako žulja parket kad spavaš na podu, pokrivaš se dekom koja vonja na jugoslavenske karaule i znam kako ujutro grlo boli zbog prašine koju udišeš u razini miševa dok postaješ mačka. Kurac mačka, postaješ tigar, grizeš, skrivaš se i napadaš, nekad pobijediš, nekad ne, uvijek se razočaraš, ponekad si ponosan.
Samorefleksija mi je fetiš. Danas sam iz lože narodnog kazališta mecenski pljeskao vršnjacima koji žive od reflektora i shvatio da volim onaj prostor između sjene i spotlajta. Malo u svjetlo, malo u mrak. Kako vam drago. Pa se tako rukujem s političarima i neskrivenim masonima, a onda navečer tipkam ove rečenice u tami radnog stola gdje mi jasnoću pogleda muti samo dim cigarete, ledeni Tanqueray i Severinina playlista. Da, tu sam.
Vrijeme se mijenja, a ja se nekako mijenjam s njim. Prihvatio sam svašta, ne želim suditi jer sam premlad, ali zanimljivo je kako prelazak iz tenisica u cipele podrazumjeva prelazak s Fendera i Gretscha na backsound harmoniku, trubu i autotune. Liberalnost građanske klase pojela je same građane u napadu urbanog seljaštva koje nije toleriralo kulturu dalje od površnog aspekta nošenja kravate koja u nekom trenutku definitivno završava zamotana oko glave. Mi smo pojeli sami sebe. Prihvatili smo drugačije koje je toliko drugačije da ne prihvaća nas, pa smo dobili generale moj, ti pucaš na civila na mojim zvučnicima i Mišu Kovača u koncertnoj dvorani Vatroslav Lisinski. Svakom po zaslugama, nama po nadgrobnom spomeniku. Regresivno društvo koje se progresivno jedino provincijalizira nije zaslužilo više.
Nije mi žao zbog besmislenosti ovog posta. Zašto bi razmišljanje bilo smisleno? Ja sam majstor grešaka i luđačke sreće. Sve što sam planirao se izjalovilo, a ono što nisam odvelo me na sve četiri strane svijeta i zato danas, možda (vrlo vjerojatno) bez neke racionalne osnove, moj ego trpi u okviru rijetko što osim ogledala. Znam da sam dobar. Znaju i drugi. Dekan mi je u mailu napisao da mu se ne moram predstavljati jer dobro zna tko sam, a N.N. je rekla kako jedva čeka da vidi što ću sljedeće napraviti i što će biti od mene. Bit će valjda nešto, prevelike automobile planiram, prelijepe odmore s K, našu prelijepu kuću i previše zajedljivih pogleda, putovanja, jedrenja, ljetovanja, klinaca i svega za što nismo još spremni. Smijem se. Ja sam poput puške u Čehovljevom romanu: ako sam u prvom činu na zidu, neminovno ću pucati u trećem.
Ali... mir. Još je dug put do snova, a nikad ne znaš hoće li te oni likovi usput uputiti u pravom smjeru ili ti napakostiti. Win some, lose some. Još jedan gutljaj, još jedan dim. Još jedan nesiguran drhtaj. Ćao.
Nema komentara:
Objavi komentar