Ali voljeli su smiješne, šarene, prepredene i u paučinastu čipku izvezene ideje o nekom boljem sutra. Sastajali su se svakog četvrtka u cafféu "Gavroche" u kasno prijepodne, uvijek za istim stolom na katu kraj duplog prozora koji se zarosi između stakala u proljeće i jesen kao da stara habsburška zgrada na uglu briše suze tim prozorom s pogledom na revoluciju. Oni se nisu isticali: Fran je nosio djedov isprano-smeđi baloner kojeg su propuhali valjda svi povjetarci, vjetrovi i oluje od kad su se njegovi doselili u grad pod obroncima Medvjeđe gore krajem prošlog stoljeća; ispod njega zlatio se lanac na oker lajbeku koji je skrivao košulju boje onih listopadskih snjegova koji šokirajući svojim dolaskom ne prave razliku između radnika, buržuja i dežurnih intelektualaca poput njegove pojave; a taman između lajbeka i košulje vrištala je crvena kravata kojoj je rok trajanja davno istekao. Crne hlače bile su jedino na njemu skrojeno kao savršeno za duge korake donjim gradom, a sjaj braun cipela vrijedio je onih par novčića tri ugla prije glavnog trga. Margareta je bila sve, samo ne gradska frajla. Dugu smeđu kosu vezala je, zamatala, čvorila i skrivala pod radnički kačket i ne bi ju jednom iz daleka zamijenili za kakvog dječaka iz željezničkog naselja. Toj zabludi zasigurno bi pomogle i hlače koje su rijetke djevojke nosile, a ona je oduvijek bila jedna od rijetkih. Bile su sasvim korektan prijelaz od cipela kakve nose radnici u novom paromlinu do smaragdno-zelene bluze na kojoj je otpao treći gumb, sasvim dovoljno da isprovocira prikriveni osmjeh u kutu Franovih usana kada se približila stolu na katu.
Gospodična Margareta, točna kao i uvijek - pozdravio ju je pridržavajući barokni stolac i razmišljajući o prikladnom načinu da ju obavijesti o propustu na njezinoj bluzi. Tek je ožujak, no vidim, Vama je već ljeto - nimalo prikladno izložio je opasku koja je izazvala crvenilo u njezinim obrazima i nekoliko nespretnih pokušaja prikrivanja rukama, nakon kojih je i sama shvatila da više pomoći nema. I vrijeme je da netko donese malo osmjeha u ovaj grad - izvukla se savršeno. Imate li gospodine Dorian kakve.... - Fran! Gospodine Fran! - obrecnuo se tiho, ali snažno. Eh, da... - pogledala je oko sebe u nadi da nitko nije primijetio njezin falsa nominatio i nada joj se ispunila - Gospodine Fran, imate li kakvu novu zgodu vrijednu spomena?
Konobari su već među sobom smišljali šale o Franu, tom studentu koji već mjesecima dovodi djevojku na kat Gavrochea, a ona svaki put odlazi sama, kao da je došlo do pogreške u tiskari i otisnuta je ista stranica romana već tridesetineki četvrtak za redom. No nisu mogli biti dalje od istine. Fran nije bio Fran, a Margareta... pa, Margareta je bila puno više od Margarete. Tatina ljubimica iz Offenbecherovih dvora pred sobom je imala svjetla Beča i Pariza, kolone udvarača od Beograda do Londona, najmodernije francuske haljine koje su stizale u njezine ormare prije no što bi njihove slike došle u djevojačke časopise o modi i ljubavi, prekrasan žuti sportski auto kao poklon za osamnaesti rođendan i stotine radnika pod sobom koji su joj 24 sata dnevno omogućavali sve što bi poželjela. Razlog što je u caffé dolazila u prnjama nije ležao u onome pred njom, već u onome pod njom: u musavim i pothlađenim dječarcima ciglane na zapadu grada i smrtno crnim licima rudara u brdima. Njoj nije bilo jasno kako jedni mogu bacati kruh dok ga drugi mole u prolazima, nije razumjela kako oni koji najviše rade - najmanje imaju, a od svega najnerazumljivije joj je bilo kako za to nije saznala puno prije no što joj je sredinom zime prišao Dorian. Fran, kako ga zove na sastancima u cafféu gdje dešifrira ključne riječi u njegovim izmišljenim dogodovštinama i priprema se za nešto čega ni jedno od njih nije svjesno.
Dorian je mladi buržuj i član ilegalne Građanske stranke, sin sasvim prosječnog fiškala i sanjar uistinu velikih snova. Upoznao ju je na izlazu s fakulteta na Kazališnom trgu i odmah shvatio da je gospodična Margareta Offenbecher, u njegovom dnevniku "Megi", sve, samo ne prosječna kolegica i buduća pravnica, nešto novo u njegovom gradu. Jednom ju je otpratio do Jelačić-Bužimskog trga i zaljubio se u njezin lak hod, a njoj su zaklecala koljena od sjaja u njegovim očima dok je nepromišljeno i glupo pričao o velikim planovima vrijednim zloglasne kaznionice u Lepoglavi. On se izgubio u njezinoj stvarnosti, a ona u njegovim snovima - savršena kombinacija za ljubav u nekom drugom vremenu. No ne i u ovom, gdje ju je odriješito prekorio. Vježbali smo ovo, Margareta. Lako je sada, mir je, Kralj je na svome mjestu i ulice su tihe, a nas nitko ovdje ne sluša. No dolaze velika vremena. Draga Margareta, dolazi veliko ljeto, a mi moramo biti spremni. Jesi li ti spremna? - uputio joj je pogled u isto vrijeme mek i grub. Nisam... - prozborila je posramljeno i spustila pogled na drveni stol. Nisi, ali ćeš biti, fali nam još malo vježbe. Udahnuo je kroz usta i glasno izdahnuo kroz nos. Hej, Megi? - prvi put ju je nazvao tako, a ona je podigla pogled junački ga ukrstivši s njegovim. Oprosti, Margareta. Izletjelo mi je. - Uredu je. Trepnula je. Megi je uredu. Nasmješila se i zarazila ga na tren svojim osmjehom. Znala je da im nedostaje još malo vježbe, ali znala je i da on zna kako su sastanci na katu cafféa puno više od te vježbe. Da, on je znao puno i pričao joj je o kraljevom nametanju volje, o revolucijama i barikadama i novim svjetovima i sve - sve je bilo istina. Osim onoga da ih ondje nitko ne sluša. No to niti on nije znao.
Nema komentara:
Objavi komentar