Sve mi je jasno. Nije svima lako naviknuti se na današnji način života, stalnu jurnjavu, rokove, tehnologiju koja nas je dovela na rub razuma mailovima, push notifikacijama, facebookom, twitterom, linkedinom, gubitkom one nekada jasne granice između poslovnog i osobnog - hej, na studomatu postoji opcija "shareanja" prijave ispita na facebooku. U tom, laičkom oku, gotovo neshvatljivo neorganiziranom sustavu mnogi izgube sebe, mnogi nisu dovoljno jaki i njihov vlak odlazi dok ga gledaju s ruševne stanice u životnom zaseoku blijedo uvjeravajući sebe da ondje, pa, i nije tako loše. U takvim razmišljanjima čovjek gubi svoju humanističku notu, treba nešto više da ne bi mrzio sebe, treba neku silu i neki zaklon od svijeta kojemu očito ne pripada, koji daleko od njegove stanice juri kompozicijom koja možda ne zna gdje ide, ali zna da ne stoji. Lako je u tim misaonim zaseocima potražiti ono što su ljudi tražili još od skrivanja po pećinama - vjeru u nešto više.
Clive Staples Lewis, irski pisac odrastao na sjeveroistoku zelenog otoka gdje se stotinama godina vodila i vodi možda najbesmislenija od svih besmislenih vjerskih bitaka, ona između katolika i anglikanaca, nije nikada napisao tri rečenice koje će mu danas mnogi pripisati: "You don't have a soul. You are a soul. You have a body." Pa, iako nije, to su riječi koje se mogu prepoznati u gotovo svakoj vjeri, a ona sama po sebi nije loša, iako je prilično primitivna. Vjera čovjeku pomaže pri tom stresu, ona mu donosi smisao u trenutcima kada je svjestan da tog smisla, hm... baš i nema. Teško je prihvatiti da nismo ništa više nego životinje, da imamo svoj život, dug ili kratak, život koji je jednom počeo i jednom će završiti. "Rodimo se, idemo u školu, radimo, umremo" - rekao je Goran Bare, živi dokaz da, koliko god se trudili uništiti ga, naše tijelo se ipak trudi izdržati što više. No, ulazim na sporedne tračnice metafizike pokušavajući ne izgubiti čitatelje koji su vjernici prije no što dođem do vrhunca ovog teksta - fanatizma.
Kolegice, mahom, ali i kolege s fakulteta, zadnjih mjeseci masovno traže utjehu i smisao u polu-sektaškoj katoličkoj organizaciji u gradu na smeđe-plavoj rijeci. I, kao što sam već pisao, trudeći se zadržati notu akademske tolerancije, sve je to podnošljivo. Ono u što su se nekada sretni mladi ljudi, bez pretjerivanja - izvrsni studenti, pretvorili u nekoliko mjeseci postavlja pitanje koliko smo zapravo jaki karakteri? Gubimo li se uistinu u učenju, u glumatanju i pretrpanim rasporedima toliko da nam za mir nije dovoljno meditirati, ići u crkvu, pomoliti se navečer ili piti za vikend, plesati u transu kao Fred Astaire? Jesmo li se odmakli toliko jedni od drugih da su nam potrebne maratonske molitve u ceremonijalnim krugovima kako bismo spoznali čovjeka kojim stvarno jesmo?
Naravno da nismo. I dalje je to manjina koja je našla savršenu izliku za svoju neambicioznost koju mogu tako plitko i bezobrazno, ni malo duhovno kako bi to željeli, prodavati svojoj okolini. Jer kako objasniti rečenicu "Učila sam ja, ali nisam prošla kolokvij jer mi bog tako poručuje da ne ustrajem dovoljno u vjeri." Ne, nego nisi dovoljno učila! Možda smo bikovi, uporni i tvrdoglavi, možda smo tupavi magarci koji će dobiti za uho kad se pojave pred rajskim vratima, ali nismo ovce, a van tog stada ovakva demagogija sarkastično je prozirna.
Najgore od svega, njihovi životni pogledi tako brzo i lako sipe u kalupe stotinama godina starog učenja pregaženog davnih vremena da se u svega nekoliko mjeseci pretvaraju u vjerne vojnike tužnih pogleda razveseljeni pričom o ljubavi, osmjeha koji se trzaju u kutu usana i prijekih pogleda svevremenske pravičnosti. Mene ostavljaju na miru, kad bi bili iskreni kao što ih učenja modeliraju, vjerojatno bi mi objasnili u kojem dijelu pakla mi je rezervirano mjesto i, kad razmislim, mojoj agnostičkoj duši nije svejedno. Vjerujem da, ako bog postoji, ono predstavlja neko savršeno biće koje više cijeni moje propitkivanje i istraživanje njegova postojanja nego slijepo paradiranje uz oca, sina i duha svetoga.
Ali ne ostavljaju i druge. Danas je prijateljica, iskrena vjernica koja se, ipak, drži dalje od izvjesnih bogomdanih, dobila poziv da postane volonterka za prikupljanje potpisa s ciljem organiziranja referenduma o izmjeni Ustava kojim bi se zabranili potencijalni brakovi između istospolnih partnera. Za par godina magistri prava, "intelektualci" 21. stoljeća sa stavovima koji su bili pretjerano konzervativni čak i u ono gotovo teokratsko vrijeme rađanja ove naše zemlje. Mladi spremni da nas vrate u prošlost, briefirani svakog utorka, četvrtka i nedjelje za tihe bitke skrivene iza tako lažnih osmjeha, taj jugend koji će nas izbaviti od krvoločnih pedera, propedofilskih ateista i vječno prisutnih komunista sada već ima skoro dva puna reda u dvorani za predavanja. S tendencijom širenja. Tendencijom glupiranja.
A prijateljica? Odbila je, naravno. I to je možda dobra stvar, jer ako su oni stvarno upravu - bar ću imati dobro društvo u paklu.
Nema komentara:
Objavi komentar