Godina za nas

Ovog siječnja Zagrebu fali snijeg. Bijela zastava ispod koje će se odmoriti. Nakon svega. Fali mu ljuljanje stare žičare za Sljeme. Fale mu punašni, kasni kesteni i šalovi. Vrući, vinski osmjesi. Fali mu dim cigarete uz kavu s mlijekom i prazna boca Jamesona, doručak u krevetu i treći jutarnji poljubac. Fali mu ona. Falimo mu mi.

Trebalo mi je da se maknem i udahnem nekoliko noći duboko da bih shvatio što želim. Par jutarnjih smjena, par profesora čiji pogled me zaobišao na ulici, lutanja, ona i neke nevidljive naočale. Kiša je zaljubljiva. I Zagreb je dobio dubinu.

Sreća je u detaljima. Shvatio sam svaki svoj pogrešni korak i svaku uzalud poklonjenu nadu, vidio sam sebe u trećem licu. Stajao sam na kiši ispred zgrade u kojoj od jeseni želim pisati svoju budućnost. Posve pristojno stakleno zdanje koje zrcali moj pogled. Onako kako su nekada zrcalila vrata prve zgrade mog fakulteta. Prošlo svršeno vrijeme. Stajao sam na kiši i uvjerio se da želim pisati svoju budućnost s njom. Da.

Ponekad sam izgubljen kao Puškinove pjesme u prijevodu. Često zvučim zadimljeno, romantičarski. Iz Osijeka sam po tko zna koji put otišao sretan, ali sada znam što me čeka. Sada znam što želim. Pretjerat ću, velike bitke. Zagreb se izgubio u siječnju.

Ponekad pomislim da sve što radim, radim zbog nje. Možda. Radim zbog sebe. Radim zbog nas. Ovom gradu sam oduvijek trebao s njom, s našim glupostima i bahatim koracima, onim pogledima bez smisla i velikim planovima koji postaju stvarnost, sa suzama koje upijam usnama i njezinim ponosnim pogledom. Taj pogled gura me dalje. Kako pobijediti šanse? Još i mamurluk prema Kopenhagenu, dugometražni film. Ovo je godina koja obećava. Moj pogled uvijek je sezao daleko na zapad. Za razliku od uvijek, ovog puta nije sam.

Ljubav pobjeđuje i ne bira. A mi gledamo u istom smjeru.